Stereotip. Prema definiciji Hrvatske enciklopedije, ta je imenica sljedećeg značenja: sklop pojednostavljenih i pretjerano uopćenih osobina koje se pridaju svim pripadnicima neke društvene skupine. Raširena i razmjerno trajna kognitivna shema o zajedničkim, češće negativnim nego pozitivnim značajkama društvene skupine.
Svima nam je ta riječ poznata. Još nam je više poznata njezina pojava u društvu, a i svakodnevnim razgovorima. Po običaju, prvo ću stvar zakomplicirati. Nisam bez razloga u naslov stavila frazu “logička pogreška”. Možda se pokušavam iskupiti za svoje izlaske na ispite iz logike. Ne ponovilo se ni profesoru ni meni. Kako bi se stereotip prikazao u jeziku logike, pitate se? Vjerujem da ne. Svejedno, to bi bilo ovako:
∀x (X(x) → Y(x)) (Svi X imaju svojstvo Y.)
X(z) (Z je X.)
Zaključak: Y(z) (Dakle, Z ima svojstvo Y.)
Recimo da je ovo bila vježba za mene. Mogu se samo nadati da je ispravno. No vratimo se u naš kontekst. Iskoristit ću jedan jako čest stereotip koji se pripisuje osobama s intelektualnim teškoćama, a to je da se one ponašaju kao djeca. Pogledajmo to na jednostavniji način. Stereotip bi bio:
Sve osobe s intelektualnim teškoćama ponašaju se kao djeca. Pero je osoba s intelektualnim teškoćama.
Dakle, Pero se ponaša kao dijete.
Zašto je to pogrešno? Ključna je riječ “svi/sve”. Kada govorimo o ljudima, nikada ne možemo pripisivati neku karakteristiku “svima”. Grupa ljudi zapravo nije homogena; ona je skup pojedinaca. Stoga, u tom smislu, ovaj zaključak ne može biti točan. Postoje osobe s teškoćama koje pokazuju infantilne obrasce ponašanja. Međutim, to ne mora biti naš Pero. Najvjerojatnije nije, iako sam ga izmislila. Ova bi formulacija možda bila točna kad bismo rekli da su svi krokodili opasni. Većinski smo sigurno u pravu, iako bi se čak i među životinjama pronašla iznimka. Kod ljudi to nije primjenjivo. Stereotipi se često pokušavaju opravdati prosjekom ili većinom, makar pogrešno. Imamo li imalo kritičkog mišljenja i otvorenosti prema drugim ljudskim bićima, ne smijemo si dopustiti da pojedinca sagledavamo kroz prizmu prosjeka ili većine. Time zaista negiramo njegovo “ja”. “On” u tom trenutku postaje “oni” i stapa se u grupu homogene smjese. Ima li vam takvo razmišljanje smisla? Izazvat ću vas da razmislite kada ste zadnji put došli u skupinu ljudi u kojoj je apsolutno svaki član bio isti kao onaj sljedeći. Kopija. To zapravo i jest porijeklo riječi stereotip. Tiskarska šablona za izradu kopija.
U zadnje smo vrijeme često razgovarali o ovoj temi na našoj grupi za samozastupanje. Malo je reći da im stereotipi o ljudima s teškoćama nisu bili simpatični. Kolegica se cinično našalila da nije u redu što ljude toliko naljutimo utorkom takvim temama. Kaže da je to stvar ponedjeljka.
Razgovori su bili svakakvi.
„Je li Tomo isti kao Žarko?“ – pitala sam ih provokatorski. Uslijedio je pogled preko stola, gledali su jedan u drugog. Zbunjeno, kao da uopće traže jednu jedinu sličnost.
„Pa.. ne.“ – odgovorili su mi, gledajući me kao da se to podrazumijeva. I jest, podrazumijevalo se.
„Je li Žarko isti kao Anita ili Anita kao Fadil?“ – nastavila sam istim tonom, dok me Žarko već pogledom molio da ga prestanem koristiti za primjer.
„NE!“ – ovog je puta odgovor bio puno brži, glasniji, sigurniji u vlastitu ispravnost.
Prekinuo me jedan samozastupnik s pitanjem – „A zašto ljudi to rade? Da misle da smo svi isti?“
„Ne znam“, uzela sam kratku stanku. „Mislim da ljudi vole stavljati sve oko sebe u grupe. Kategorije. Crnci. Hrvati. Katolici. Židovi. Muslimani. Oni lijevi, oni desni. Valjda je ljudima tako lakše kada ne znaju dovoljno o nekome. Valjda se tako brane. Onda misle da nešto unaprijed znaju.“ – nisam mislila da je ovo dostojan odgovor jer sam ga i sama izgovarala promišljajući o tome i gledajući u zid.
Ipak, odjednom sam oko sebe čula simfoniju slaganja.
Pišući ovo, sjetila sam se druge prigode kada smo obrađivali ovu temu. Taj sam put bila dovoljno hrabra da svakome od nas na rame zalijepim naljepnicu s nekom nasumičnom karakteristikom, a koja je na popisu poznatih stereotipa prema ljudima s teškoćama. Mogli bismo reći – doslovne etikete. Prolazili smo jednu po jednu osobu i provjeravali odgovara li im ta karakteristika. Ubrzo su skoro svi papirići bili bačeni na obližnji stol, nakon što sam ih sve potrgala u nekoliko komadića. Ne pričam vam to bez razloga. Na jednoj je gospođi završio papirić s natpisom „opasna“. Primijetila sam da pored nje sjedi njen kolega, prijatelj, cimer koji često za nju nešto izgovara jer ona ne govori za sebe. Uvijek se brine za nju. „Ž., je li ona opasna..?“, upitala sam ga blažim tonom koji je sam od sebe odavao odgovor. Nisam dobila samo odgovor od njega. Pojavila se i tuga. „Ne. Nije! Nije ona opasna!“ – rekao je on suznih očiju i drhtavih usnica. Taj smo papir bacili s posebnim guštom. Njegova mi se reakcija urezala u pamćenje. U srce.
Važno je shvatiti da stereotipi ne predstavljaju istinu, već olakšavajuće prečice koje nam pomažu da izbjegnemo dublje promišljanje o kompleksnosti ljudskih bića. Oni zamagljuju našu sposobnost da vidimo jedinstvenost svake osobe, srozavajući ih na površne oznake. Kada im se prepustimo, ne samo da štetimo onima o kojima govorimo, već i sebi uskraćujemo priliku da upoznamo bogatstvo raznolikosti koja nas okružuje. U svijetu gdje se ljudi bore za prepoznavanje, možemo izgraditi bolje zajednice samo kada se usudimo pogledati ispod površine i cijeniti individualnost svakog pojedinca.
Naši su samozastupnici na odličnom putu. Na redu je ostatak svijeta.