Nekoliko informacija o meni: u neprestanoj sam potrazi za dobrim knjigama. Najčešće ih dugo tražim, pronađem nekoliko kvalitetnih komada, a onda mi završe kao ukras na polici jer, naprosto, sada ih imam previše istovremeno i ne znam od koje početi. Moj grijeh, znam. Ipak, nedavno sam u ruke primila roman naziva Zagonetni incident sa psom u noći, odnosno englesku verziju: The Curious Incident of the Dog in the Night-Time. Nisam je ispustila iz ruke, a nije završila ni kao ukras. Knjigu je 2003. godine napisao Mark Haddon.
Prvo ću napomenuti ono što se i meni samoj pojavilo kao ključno pitanje. S obzirom na to da Mark Haddon piše u prvom licu, iz perspektive dječaka s Aspergerovim sindromom, zapitala sam se ima li on sam iskustva u tom području ili je naprosto pogađao kako je to. Haddon nije stručnjak za autizam niti je imao osobno iskustvo s osobama na autističnom spektru prije pisanja knjige. Izjavio je da nije imao specifičnu namjeru da portretira točno autizam, već je želio prikazati osobu koja doživljava svijet na način koji se razlikuje od većine. Istraživao je teme poput Aspergerovog sindroma i drugih oblika autizma, ali njegova glavna motivacija bila je stvoriti lik koji je intelektualno vrlo sposoban, ali suočen s izazovima u socijalnoj interakciji i emocionalnom razumijevanju. Haddon je također napomenuo da se u pisanju nije oslanjao isključivo na medicinske izvore, već je želio prikazati lik Christophera u autentičnom, ali fikcionalnom kontekstu. To znači da je bilo elemenata improvizacije, jer nije bio vezan za preciznu medicinsku klasifikaciju ili dijagnozu. Također je priznavao da bi mnogi stručnjaci za autizam mogli imati kritike na način na koji je prikazao Christophera, jer je knjiga, ipak, više orijentirana prema književnoj naraciji. Usprkos tome, knjiga je pozitivno prihvaćena u tom smislu što pomaže čitateljima da bolje razumiju kako bi mogao izgledati svijet iz perspektive osobe s autizmom, iako, naravno, ne možemo očekivati da bude savršena.
U nekoliko ću vam rečenica prepričati samu radnju romana, no zaista u nekoliko rečenica jer je ona u potpunosti sporedna prema važnosti. Knjiga prati 15-godišnjeg Christophera Boonea, dječaka s Aspergerovim sindromom, koji pronađe mrtvog psa Wellingtona u dvorištu susjede i odluči istražiti tko ga je ubio. Kroz svoju logičku i analitičku perspektivu, suočava se s brojnim nesporazumima zbog nemogućnosti razumijevanja emocionalnih i socijalnih signala. Tijekom istrage, otkriva šokantne obiteljske tajne, uključujući i to da su mu roditelji lagali o smrti oca i njegovoj aferi. Iako započinje kao misterij oko ubijenog psa, priča se razvija u dublje istraživanje obiteljskih odnosa i Christopherovog puta prema samostalnosti. Na kraju, unatoč svim izazovima, on uspijeva riješiti misterij i donijeti neke ključne odluke za vlastiti život.
Ono što zaista smatram poantom knjige, pokušat ću vam približiti kroz same citate. Christopher je opsjednut logikom i logičkim sljedovima. Ne tolerira laži, a čak ni metafore u govoru – jer su one naprosto laži – doslovni smisao nije istinit. Strašno ga muče socijalne interakcije. Teško prepoznaje emocije na ljudskim licima jer se izrazi lica prebrzo mijenjaju. Ne razumije zašto ljudi postavljaju pitanja ili izgovaraju rečenice koje ne vode nikamo. Pragmatičan lik. Nepovjerljiv je prema nepoznatim ljudima. Dio o tome ću vam zaista ispisati:
„Treba mi dugo da se naviknem na ljude koje ne poznajem. Na primjer, kada u školu dođe novi član osoblja, ne razgovaram s njim tjednima i tjednima. Samo ih promatram dok ne saznam da su sigurni. Zatim im postavljam pitanja o njima samima, npr. imaju li kućne ljubimce i koja im je omiljena boja te što znaju o svemirskoj misiji Apollo i nagovaram ih da nacrtaju plan svoje kuće i pitam ih kakav auto voze, pa ih tako upoznajem. Nakon toga mi ne smeta ako sam u istoj prostoriji s njima i ne moram ih promatrati cijelo vrijeme.“
Također, Christopheru smeta što se ljudi ne izražavaju dovoljno specifično i to ga zbunjuje. Pokazat ću vam i to:
„Ne napravim uvijek ono što mi ljudi kažu. To je zato što kada mi ljudi nešto kažu, često je zbunjujuće i nema smisla. Na primjer, ljudi često kažu ‘Tišina!’, ali vam ne kažu koliko dugo trebate biti tihi i ne govoriti. Ili vidite znak na kojem piše NEMOJTE HODATI PO TRAVI, ali treba pisati NEMOJTE HODATI PO TRAVI OKO OVOG ZNAKA ili NEMOJTE HODATI PO TRAVI U OVOM PARKU jer ima puno trave po kojoj smiješ hodati.“
Njegov svijet je prepun nedoumica jer se informacije ne prezentiraju na način na koji on može lako razumjeti. Kroz njegovu priču, Haddon nas podsjeća da je percepcija stvarnosti individualna, i da ono što je za nas očito, nije nužno jasno i drugima. Njegova je potraga za odgovorom na misteriozni incident napisana na vrlo introspektivan način. Christopher nam daje doznanja što misli o svakoj situaciji/stvari/osobi s kojom se suočava i zašto je to tako. Ovaj nas roman poziva da razmislimo o tome kako je osobama koje svijet percipiraju na specifičan način i kako se možemo prilagoditi njihovim načinima razmišljanja i doživljavanja svijeta.
Način na koji Christopher percipira svijet je drugačiji od većine, no ne i manje stvaran. Svi imamo svoje unutrašnje svjetove, a svijet je iz njegove perspektive nejasan i zbunjujuć. To nas podsjeća na važnost strpljenja, tolerancije i prilagodbe u našim svakodnevnim interakcijama. U vremenu kada se od nas traži da razumijemo i poštujemo različitosti, roman Marka Haddona otvara vrata suosjećanju.
Poruka romana se, ako pitate mene, očituje kroz Christopherovu odluku da počne živjeti samostalno, što se dogodi na kraju rješenja misterija. Ona leži u njegovoj potrebi za neovisnošću, unatoč svim izazovima koje mu postavlja njegov način doživljavanja svijeta. Iako je tijekom priče suočen s mnogim nesporazumima i teškoćama zbog svog stanja, Christopherova odluka da napusti dom i krene u London simbolizira njegov put prema samoprihvaćanju i osnaživanju vlastite autonomije. Njegova sposobnost da prepozna i donese važne odluke, poput toga da samostalno rješava misterij o smrti psa, ukazuje na to da je sposoban donijeti vlastite izbore, unatoč izazovima. S kakvim se god izazovima Christopher suočavao, on prepoznaje svoje sposobnosti i pravo na odlučivanje o svom životu. Tada to i učini. A nakon što je učinio to sve, otkrio odgovor o ubojstvu psa, otkrio obiteljske tajne, Christopher samom sebi govori:
„Znam da to mogu jer mogu bilo što. Mogu bilo što, jer mogu ovo.“
Pronađete li ovu knjigu, nemojte dopustiti da vam bude samo ukras na polici.