Razgovarajmo danas malo o paternalizmu. O onoj stvari koja je ne tako vješto upakirana u ‘zaštitu prava i interesa’. Naglašavam – ne tako vješto. Ako vam pojam nije poznat, ne brinite, krenimo od same definicije; paternalistički je pristup ukorijenjen u ideju da se odluke donose umjesto nekoga, a za ‘nečije dobro’. Opravdava se kao nužna zaštita. Da se razumijemo, sam pojam je negativan. Stanfordska enciklopedija već sama naglašava da to podrazumijeva radnje protiv volje osobe ili volje skupine. Posebno mi je zgodna definicija u našem Hrvatskom jezičnom portalu. Piše tamo: ‘blagonaklon, pokroviteljski odnos prema podčinjenima u obavljanju vlasti‘. Ne znam za vas, ali meni već ovo djeluje kao da nam netko ‘farba oči’. Blagonaklon, kako lijepo. Pokroviteljski? Krasno. Prema podčinjenima. Krenulo je tako lijepo, a onda su nas lupili šakom u glavu. Ne mogu si pomoći da ne čujem ovu rečenicu kao udžbenički primjer manipulatora. On je blagonaklon, znate, šarmantan, divan, zaštitički nastrojen – a zapravo? Zapravo ste vi u startu podčinjeni. A njegova blagonaklonost je jedna lijepa laž. Iznad definicije 2 (ove koju smo sada pročitali) na portalu stoji i sljedeće: ‘pejor. shvaćanje prema kojem osoba na vlasti treba da se prema onima nad kojima vlada odnosi slično kao otac prema djeci’. Nigdje nije navedeno da je taj otac brižan i dobar. Ali je definitivno na poziciji moći.

No, vidite, i zakoni su paternalistički. Naravno, nisu nužno loši. Zahtjev za vezanje sigurnosnih pojaseva u automobilima i kaciga na motorima – da, dobra ideja. Ali ja ne planiram govoriti o tome. Neću se petljati u opće filozofske debate oko toga koliko su svi zakoni paternalistički prema svojoj prirodi. To bih mogla u slobodno vrijeme, ali mislim da mi se ni tada ne bi dalo razgovarati o tome na općoj razini. Dajte mi primjer pa ćemo sjesti za stol i uloviti se njega.

E to ćemo napraviti. Hrvatski zavod za javno zdravstvo 2022. piše ovu rečenicu: ‘Lišenje poslovne sposobnosti je oblik zaštite osobe koja zbog bolesti nije sposobna štititi svoja prava i interese, pa joj se sudskim postupkom imenuje skrbnik.’ To će nam biti meta. Spremni?

Oblik zaštite osobe, kaže rečenica. Kako? Tako da joj oduzmemo pravo vlastitog izbora, donošenja odluka, čak i dobivanja informacija. I sigurna je. Zaštitili smo ju. Isto kao i naša prijašnja tema – institucije. Zaštitit ćemo osobu tako da ju zatvorimo u četiri zida pa je, eto, sigurna. I manje je uopće osoba nego što je bila, ali to nam nije bitno, zar ne? Sarkazam. Meni. Nekima nije.

„Za nekih 50 do 100 godina, na ovu će se praksu gledati kao na jednako barbarsku praksu kao i vezivanje za krevete danas.“ – izjavila je žustro i bijesno moja kolegica na jednoj edukaciji. Ona bi vam mogla o ovome napisati cijeli znanstveni rad. Nadam se da jednog dana i hoće. Zašto je to rekla? Mi ne lišavamo osobu poslovne sposobnosti – lišavamo je osobnosti, ljudskosti. Od subjekta svog života postaje ultimativni objekt tuđih odluka. A tko te odluke donosi? Skrbnici. Pa dobro, u samom nazivu je jasno da oni ‘skrbe’. Ajmo još konkretnije. Svaki dan vidimo čovjeka koji je lišen poslovne sposobnosti. Naravno, ne samo jednog, ali on nam treba za ovu poantu. Gospodin N. je osoba s intelektualnim teškoćama. Država mu je dodijelila skrbnicu. Automatizmom – jednog od djelatnika Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Razgovarali smo o tome na jednom sastanku grupe samozastupnika, koje je on dio.

„I, gospodine N., kada ste se zadnji puta čuli s gospođom koja Vam je skrbnica?“ – pitala sam ja znatiželjno.

„Ja ti..Ne..Nismo se nikada čuli.“ – odgovara on zbunjeno mojim pitanjem.

„Aha..Pa dobro, valjda Vas je posjetila?“ – pitam ja, naivno, jer morala bi, barem jednom godišnje. Toliko naivno da vam ne mogu opisati.

„Ne..ne..Znam kako se zove, ali nismo se nikada ni čuli ni vidjeli.“ – objašnjava mi on.

Sjećam se trenutka u kojem sam blago lupila šakom o stol i okrenula se prema ostalim ljudima za stolom s gorčinom u ustima i retoričkim pitanjem: „Eto. Vidi li netko problem u ovome?“

Stol je eruptirao negodovanjem, kimanjem glavom, odmahivanjem glavom.

„Nije fer.“ – odgovorio je stariji gospodin s kraja stola.

„Naravno da nije fer. Niti je smisleno niti mi je jasno kako je moguće.“ – odgovorila sam, ali mi je nažalost bilo itekako jasno ‘kako je moguće’.

Pitat ću sada i vas. Razumijete li vi o čemu mi razgovaramo? O skrbnicima koji bi trebali štititi pravo i interese osobe, a osobu u životu nisu vidjeli ni čuli. Ona ne zna njegov glas, ne zna kako izgleda, a daleko od toga da zna njegove interese i želje.

Ne, ovo nije direktan napad na gospođu ni na socijalne radnike. Ovo je napad na sustavno nasilje koje je ovakve prakse uvelo, dopustilo i provelo. Provodilo. I provodi.

Zamislite. Netko odlučuje umjesto Vas. Ali taj netko ne zna tko ste. I donosi odluke koje oblikuju vaš život. To je institucionalizirani paternalizam. Nije ni skriven, nego legaliziran. I kao takav – najopasniji je.

Apsurd je veći kad se sjetimo da je Hrvatska potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, koja jasno kaže: sve osobe s invaliditetom imaju pravo na jednako priznavanje pred zakonom, bez diskriminacije. Jasno, jednostavno, obvezujuće. Ipak, u praksi, i dalje živimo realnost u kojoj stotine ljudi nemaju mogućnost odlučivanja o vlastitom životu. Sustav i dalje preferira lišavanje poslovne sposobnosti kao “oblik zaštite”.

Znate što je najgore? Nema zločeste osobe koju možemo optužiti. Nema jednog “negativca”. Ovo je problem bez lica, ali s vrlo stvarnim posljedicama. Sustav je taj koji ne traži odnos, koji ne poznaje poštovanje, koji ne predviđa kontakt. Samo formu. Obrasce. I potpis.

Princip mi ne dopušta da završim bez nečeg konstruktivnog pa ću samo spomenuti jedan, u ovom području, poznat pojam, a možda u budućnosti o njemu detaljnije porazgovaramo. Supported decision making, odnosno podržano donošenje odluka. Model koji ne oduzima autonomiju, nego gradi okvir u kojem osoba ima podršku da sama donosi odluke. Ne zamjenjuje je netko drugi, već joj pomaže razumjeti informacije, razmotriti mogućnosti i reći svoje mišljenje. Ona ostaje subjekt vlastitog života.

Zamislite razliku.

Skrbnik koji ne zna tko ste → podrška koja vas pita što želite.

Lišavanje prava → osnaživanje prava.

Tišina → dijalog.

Nadam se da će kolegica s početka teksta doista napisati taj znanstveni rad. Ali ja danas pišem ovaj tekst za gospodina N., i za sve koji su postali objekti tuđe birokracije pod krinkom skrbi.

Ako već govorimo o odnosu oca i djeteta, kako paternalizam voli sugerirati – onda recimo istinu. Nema toga roditelja koji štiti dijete tako da ga nikad ne pogleda u oči.