Zakon o osobnoj asistenciji u Članku 2. definira uslugu na sljedeći način: Osobna asistencija je socijalna usluga kojom se osigurava pomoć i podrška osobi s invaliditetom u aktivnostima koje ne može izvoditi sama radi vrste i stupnja invaliditeta, a koje su joj svakodnevno potrebne u kući i izvan kuće, te pomoć i podrška u komunikaciji i primanju informacija, a u svrhu većeg stupnja samostalnosti i uključenosti u zajednicu, zaštite i osiguravanja ljudskih prava osobe s invaliditetom, kao i ostvarivanja ravnopravnosti s drugima.
Osobni asistenti potiču osnaživanje i uključivanje osobe u zajednicu, kroz aktivnosti u koje se osoba sama ne može uključiti. Potiče se korištenje resursa i usluga koje lokalna zajednica nudi (zdravstvena skrb, trgovine, kulturne, rekreacijske, sportske i religiozne aktivnosti).
Ukratko, osobni asistent može pružati podršku u mnogim aktivnostima poput:
• Kretanja po kućanstvu i izvan njega
• Obavljanju svakodnevnih obaveza po kućanstvu i izvan njega
• Komunikaciji u svakodnevnim situacijama, no i komunikaciji s ustanovama i uslugama u zajednici koje su osobi potrebne
• Pratnje na kulturno-sportska događanja
• Poticanja uključivanja osobe u zajednicu, putem društvenih aktivnosti s ostatkom zajednice
• Razvijanja i poticanja jakih strana osobe kojima se ona može osnažiti kao radno odgovorna, kreativna i realizirana osoba
• Druženje s osobom na primjerenim mjestima, prema željama osobe
Udruga, kao pružatelj usluge, po potrebi može ponuditi i uslugu osobno usmjerenog planiranja. Što to znači? Udruga će rado na zahtjev korisnika/skrbnika/asistenta ponuditi primjere dobre prakse i pomoći u procesu planiranja aktivnosti, s naglaskom na želje i potrebe osobe. Navedeno se može obavljati kućnim posjetima nadležne osobe, sastancima u prostorijama udruge ili jednostavnim telefonskim konzultacijama.