Sara Lončarić Kolumne

Emocije: Skrivena moć podrške

Dragi Čitatelju, danas ćemo razgovarati o nečemu malo drugačijem. Neću pisati o socijalnoj usluzi osobne asistencije ni samozastupanja. Lažem. Hoću, ali ne još. Razgovarat ćemo o svima nama, o onome što je sastavni dio našeg bića, našeg ja. Kako se vi danas osjećate? Rastužuje li vas neko sjećanje? Veseli li vas nešto? Jeste li ponosni na sebe? Posljednje pitanje, za sada. Mislite li da biste bili jednako svjesni svega toga da se svaki dan morate nositi s izazovima i borbama koje su povezane naprosto s preživljavanjem? Možda da. Možda biste ipak, kao što to ljudi „vole“ raditi, osjećaje potisnuli na neku dublju nesvjesnu ili podsvjesnu razinu. Represija emocija je vrlo bitan obrambeni mehanizam ljudskog uma. On nije nastao bez ikakva razloga, već je možda čak i urođen u ljudskom umu ili ga pak razvijemo u ranoj dobi. U svakom slučaju, on je evolucijska reakcija na nošenje sa zahtjevnijim stvarima koje su nužne za preživljavanje. Zamislite da u rukama nosite teret, no tada shvatite da se morate popeti na jedanaesti kat zgrade. Ako vam teret nije u tom trenu potreban, vjerojatno ćete ga odložiti. To radi i ljudski um. Odlaže emocije sve dok za njih nema prostora. Vremena. Sigurnosti. Tek kada ima, one se pojavljuju iz sjene.

Da nastavimo s mentalnim slikama, zamislite sada osobu s nekom vrstom teškoće. Možda osobu s fizičkim invaliditetom koja se mora svakodnevno boriti s promjenama u tjelesnoj funkciji, fizičkim preprekama, pukim kretanjem. Svaki je dan borba mehanizma tijela protiv mehanizma fizičke okoline. Isto tako, osobe s intelektualnim teškoćama se suočavaju s borbom (na primjer) otežane komunikacije, razumijevanja, a vrlo često i socijalizacije. Zamislite sada one s kombiniranim teškoćama. Da, svi mi osjećamo, osjećaju i ljudi s teškoćama. Jer su upravo to – ljudi. Međutim, u kojoj se razini ljudski mozak može fokusirati na svoj unutarnji svijet kada mu vanjski svijet nameće konstantne prepreke i izazove? Hoće li dio emocija ostati neprimijećen, neprepoznat i najčešće neartikuliran? Hoće li si ljudski um u tišini šapnuti: „Ostavit ćemo ovo za kasnije, sada nema vremena.“?

Zašto o ovome govorim? Zašto vam u nedogled postavljam pitanja? Evo, došao je trenutak kada dolazim do osobne asistencije, no i bilo kakve vrste podrške, uključujući i podršku asistenata u organiziranom stanovanju i onih u poludnevnom boravku koji potiču na razvoj interesa, hobija i u tome pomažu. Fizička pomoć i  podrška u svakodnevnim obavezama donose očigledne koristi, ali emocionalni utjecaj asistencije često je nevidljiv, skriven u unutarnjem svijetu osobe. Kada se osoba mora konstantno boriti s osnovnim zadacima poput kretanja ili komunikacije, emocionalni se prostor sužava. Svakodnevni izazovi mogu dovesti do osjećaja frustracije, tjeskobe i izolacije. Bez podrške asistenta, osoba se suočava s dodatnim emotivnim opterećenjem koje može značajno otežati emocionalni razvoj i opće emocionalno stanje. S druge strane, razmotrite primjer osobe koja ima asistenta. Kada asistent pruža podršku u fizičkim zadacima koje smo već nabrojali, osoba se oslobađa od svakodnevnih briga i može se usredotočiti na razvoj svojih interesa i emocionalnih veza. Ova sloboda omogućava osobi da se angažira u aktivnostima koje voli. Na primjer, osoba koja voli slikanje može se posvetiti tom hobiju i izrađivati umjetničke radove koji pružaju emocionalnu utjehu i zadovoljstvo, što bi bilo teško bez podrške asistenta. Osim toga, potiskivanje emocija može otežati izgradnju zdravih međuljudskih odnosa. Kada ljudi ne izražavaju i ne prepoznaju svoje stvarne osjećaje, njihova komunikacija može postati suzdržana i površna. Ovo može uzrokovati nesporazume i osjećaj izolacije u odnosima, što dodatno pogoršava emocionalnu nelagodu. Sama osoba postaje nepoznat teritorij samoj sebi. Osobni asistenti mogu pomoći u prevladavanju ovih izazova. Kroz redovite razgovore i podršku, oni mogu potaknuti osobu da prepozna i izrazi svoje osjećaje, pomažući joj da se nosi s emocionalnim opterećenjima i razvije dublje, značajnije odnose s drugima. Na primjer, asistent može pružiti podršku i ohrabrenje, što može pomoći osobi da se otvori i podijeli svoja iskustva i osjećaje, čime se smanjuje osjećaj usamljenosti i povećava povezanost s drugima. Osim što pomažu u izražavanju emocija, asistenti mogu također igrati ključnu ulogu u smanjenju stresa i anksioznosti kroz strukturu i rutinu koju pružaju. Kroz zajedničko planiranje i organizaciju svakodnevnih aktivnosti, asistent može pomoći osobi da se osjeća sigurnije i manje opterećeno, što može rezultirati smanjenjem stresa i poboljšanjem životnog ritma i općeg emocionalnog stanja.

Shvaćate li sada zašto ovo sve govorim? Emocionalni aspekt svake asistencije je često skriven, ali izuzetno važan. U konačnici, uspješan model asistencije je onaj koji prepoznaje i cijeni emocionalne dimenzije podrške, stvarajući time uvjete za cjelovitije i ispunjenije živote osoba s teškoćama. Kroz kontinuirano obrazovanje i prilagodbu pristupa, možemo raditi na tome da asistencija ne bude samo fizička pomoć, već i snažan oslonac u emocionalnom razvoju i sreći svakog pojedinca. Zdrav duh u zdravom tijelu – popularna je izreka. Zdrave, doživljene, prorađene i artikulirane emocije su dio tog spomenutog duha. Zdrav duh u kvalitetnoj podršci, ono je što ja želim reći.

Sara Lončarić Kolumne

Ruke prijateljstva: Osobna asistencija i neobični odnosi u filmu Intouchables

Intouchables. Nedodirljivi. Francuski film, baziran na istinitoj priči. Savršen je za dobru dozu smijeha, ali  i suza, ako ste kao ja. O čemu govori? O onome o čemu mi konstantno promišljamo. Pogledam ga periodično otprilike svake dvije godine. Sada sam ga odlučila pogledati iz perspektive osobne asistencije. Koji je bio rezultat? Sada mi je film važniji nego je bio prije. Dopustite da vas uvedem u svoje misli.

Uvodna je scena red čekanja za razgovor za posao za Phillippeovog osobnog asistenta. Phillippe je bogati aristokrat koji je nakon nesreće ostao nepokretan od vrata naniže. Svi koji u hodniku čekaju razgovor izgledaju kao on, a pritom mislim na sofisticiran aristokratski izgled. Ili uštogljen, kako god želite to nazvati. Odijela, loše zalizane frizure, hrpetine papira s preporukama i kompetencijama. Pored njih svih sjedi jedan u potpunosti drugačiji. Driss. Driss je mladić iz pariškog predgrađa s problematičnom prošlošću i životnom situacijom koja se zasigurno razlikuje od one ostatka grupe. Driss sjedi zavaljen u stolici, u trenirci, tenisicama i kožnoj jakni. Zapravo ga posao ne zanima, treba samo potpis koji potvrđuje da je došao na intervju kako bi mogao to predati nadležnim službama i nastaviti primati naknadu. Driss je grub, relativno nepristojan i više od svega – beskrajno iskren. Ipak, Phillippe odluči odabrati njega. Zašto?

Tijekom prvih dana, Driss i Phillippe prolaze borbe privikavanja jedan na drugog. Ne samo jedan na drugog, već i na Phillippeov invaliditet. Međutim, u ovome leži ključ. Driss se ponaša kao da taj invaliditet ne vidi. U jednom trenu se upute u grad, a u dvorištu ih čeka pragmatičan kombi specijalno napravljen za Phillippeova kolica. Driss bi ga trebao unijeti kroz stražnja vrata kombija. Međutim, on potpuno zgroženo gleda u to ružno vozilo i doživljava ga ponižavajućim. Mašući rukama u nevjerici, izgovara rečenicu: “Je ne vais pas rentrer là-dedans, même pas toi! Je vais pas te faire entrer par derrière comme un cheval.” U lošem prijevodu (nemojte mi zamjeriti): Neću ulaziti u to, a ni ti! Neću te uvoditi sa stražnje strane kao da si konj. Pogled mu skreće na vozilo koje je parkirano pored, prekriveno i očito neupotrebljavano. Maserati Quattroporte. Ikona talijanske elegancije. I brzine. Driss odluči zanemariti protokol i smjestiti Phillippea u to vozilo. Prvi puta vidimo da je našem junaku iz predgrađa bitnije Phillippeovo dostojanstvo i sreća od…pragmatičnosti.

Ubrzo nakon toga, Phillippea na sastanak u kafiću poziva njegov suradnik i prijatelj, još jedan od onih bogatih i uštogljenih. Upozorava ga na Drissa. Govori mu da mora paziti na sebe, a Driss očito nije pogodan za to, a pogotovo nije sigurna opcija za njegovo stanje. Ovdje prvi puta čujemo Phillippea kako jasno izražava ono što cijelo vrijeme pretpostavljamo. Cinično se nasmije na frazu tvoje stanje i čvrstim tonom odgovara kolegi: “Il n’a aucune pitié. C’est ça qui est bien. Pas de pitié. Il me traite comme quelqu’un de normal.” – „Driss me ne sažalijeva. To je ono što je dobro. Nema sažaljenja. Gleda me kao osobu koja može sve.“ Odbacuje sve argumente svog kolege i nastavlja avanturu s Drissom.

Neću vam previše otkrivati što se događa dalje, odnosno spoilati, kako se to popularno kaže. Ukratko, Driss i Phillippe postaju najbolji prijatelji. Odlaze letjeti padobranom. Driss Phillippeova kolica odvodi mehaničaru kako bi povećali maksimalnu brzinu kretanja, što Phillippeu i dalje nije dovoljno. Phillippe Drissa upoznaje sa svojom omiljenom glazbom – klasičnom, naravno. Driss njemu pušta svoju omiljenu glazbu. Earth, Wind & Fire. Pritom počinje plesati i potiče svu onu prethodno uštogljenu ekipu da mu se pridruži. Phillippe uživa u životu.

Ono što je posebno bitno jest način na koji film razotkriva složenost odnosa između Phillippea i Drissa. Iako su naizgled potpune suprotnosti – Phillippe, obrazovan i sofisticiran, i Driss, neukroćen i grub – njihova veza raste izvan okvira formalne asistencije. Driss donosi u Phillippeov život toliko željeni dah slobode i neposrednosti, dok Phillippe Drissu pruža priliku da ponovno otkrije vlastiti potencijal. S vremenom naš Driss postaje manje grub, empatičan, brižan i kroz te nove emocije popravlja odnose u vlastitom životu. Ono što film prikazuje, a što se često ne spominje u stvarnom životu, jest obostrana korist ove veze. Driss, kao osobni asistent, dobiva priliku izaći iz začaranog kruga siromaštva i kriminala te pronaći novi smjer u životu.

Film ne idealizira osobnu asistenciju, već je prikazuje u njezinoj punoj složenosti. Granice između posla i prijateljstva, profesionalizma i osobnih emocija, često su zamagljene, a Intouchables nas podsjeća da su upravo ti neuredni, nepredvidivi trenuci ono što čini ljudske odnose istinski bogatima. Kroz Phillippea i Drissa, Intouchables istražuje ideju da su ljudi sposobni za nevjerojatnu transformaciju kada ih povezuje istinsko razumijevanje i međusobno poštovanje. Njihovo prijateljstvo nije samo slučajan ishod okolnosti, već dokaz da prava povezanost može nadvladati socijalne i fizičke prepreke. Njihov profesionalni odnos u nekom trenu prestaje, a to se dogodilo i u stvarnoj priči Phillippe Pozzo di Borgoa i Abdela Yasmina Selloua koju ovaj film oslikava. Međutim, oni ostaju prijatelji do kraja života. Pravi, istinski prijatelji.

Ovo nije samo priča o prijateljstvu ili usluzi osobne asistencije, već i duboka refleksija o ljudskoj povezanosti i odnosima. Film nas podsjeća na važnost gledanja izvan površine, na snagu prihvaćanja i razumijevanja drugih, bez sažaljenja i predrasuda. Držeći se francuske atmosfere, završit ću s citatom za koji skromno smatram da opisuje i srž osobne asistencije, a to je onaj Antoinea de St. Exupérya. Znate, onog pisca i filozofa koji je napisao Malog Princa.

Aimer, ce n’est pas se regarder l’un l’autre, c’est regarder ensemble dans la même direction.

Voljeti ne znači gledati jedno u drugo, već znači gledati zajedno u istom smjeru.

Sara Lončarić Kolumne

Osobna asistencija u praksi – Što kažu naši?

Struku stručnjacima, kažu mnogi. Da, mogli bismo konferencijski debatirati o osobnoj asistenciji danima, tjednima pa i mjesecima. Naravno da bismo došli do bitnih zaključaka. Ipak, kada je u pitanju važnost osobne asistencije, najbolje se obratiti onima na čije živote to direktno utječe – našim dragim korisnicima usluge i njihovim obiteljima. Tada možemo vidjeti što zaista znači jedna naizgled jednostavna socijalna usluga. „Dajte mi polugu i pomaknut ću svijet“, mudro je rekao Arhimed prije nekoliko tisućljeća. „Dajte im osobne asistente i promijenit ćete im živote“, kažemo mi danas.

Mnogi su mudraci smatrali da stvar možemo pojmiti jedino u odnosu na njezinu suprotnost. Ne možemo pojmiti dan ako ga ne usporedimo s noći. To ću učiniti i ja. Jednog sam utorka pozvala našeg dragog korisnika poludnevnog boravka kojeg ćemo osloviti prvim slovom imena – „A“. A nije bio sretan što ga zovem jer sam ga omela u crtanju njemu omiljenog stripa.

„Ajde, slobodno mi kažeš da sam naporna“, šaljivo sam mu dobacila.

„A… naporna si“, rekao je naš A., obgrlivši me jednom rukom oko ramena, a držeći mobitel u drugoj.

Kupila sam ga obećanjem nekih čokoladica koje imam u uredu pa je pristao pokloniti mi svoje vrijeme i odgovoriti na nekoliko pitanja. A. je trenutno u procesu dobivanja rješenja za korištenje usluge osobne asistencije. Međutim, još nema to iskustvo.

„Kako ti trenutno izgleda dan? Od jutra do večeri?“, pitala sam i započela naš jutarnji razgovor.

„Pa… probudim se i ležim. Ako je mama doma, pojedem doručak. Onda ležim i na mobu sam. Odem u radni centar. Kada se vratim iz radnog centra, legnem. Možda pogledam neki film. Nekad. Većinu dana sam sam jer mama radi“, odgovara mi A., i dalje gledajući u mobitel.

„Dobro. Što bi htio promijeniti? Ima li nekih aktivnosti koje bi volio raditi?“ – dodajem drugo pitanje.

„Pa… mislim. Htio bih da me netko odvede u kino. Ili ići u šetnju, nekada. Možda popiti kolu u nekom kafiću“ – odgovara on, sada gledajući u strop kao da pušta mašti da preuzme.

„To je lijepo. I izvedivo. Nego, reci ti meni što misliš kako će ti se život promijeniti kada dobiješ osobnog asistenta? Što ćeš moći raditi što do sada nisi mogao?“ – dodatno testiram njegovu maštu. Nažalost, to je za sada samo mašta.

„Znam! Mogli bismo raditi animacije zajedno, da mi pomogne. Htio bih ići s njim nekamo van. Sara… mislim da ću imati frenda, a ne samo ove ljude online“ – prvi puta odgovara sa zvučnom dozom elana u glasu.

„Imat ćeš frenda, ne brini. A što misliš kako će to pomoći tvojoj mami?“

„Mislim… mislim da će se mama moći odmoriti“, govori A. s blagom melankolijom u glasu koja se miješa s olakšanjem.

„Ovo je zadnje, obećajem. Misliš li da će ti život biti bolji s osobnim asistentom?“ – prisežem na kraj svog napornog ponašanja.

„Da, jer ću imati prijatelja i moći ću se više baviti stvarima koje me zanimaju… te animacije koje mi dobro idu. Može mi i pomoći sa stvarima koje mi se ne daju kad sam sam… Ne da mi se slagati doručak i jesti ujutro. Kad mame nema, onda ne jedem ujutro. Ali… veselim se“, govori mi on, već se lagano dižući s fotelje i pružajući ruku prema čokoladicama.

„Uzmi, uzmi“ – pružam mu čokolade.

„Uzet ću dvije“, govori on, otvara vrata od ureda i izlazi, ponovno vadeći mobitel iz džepa.

Sljedećih pola sata ja provodim u mašti, zamišljajući našeg A. u svim aktivnostima koje je naveo. S frendom.

Dan kasnije, u ured mi dolazi njegov kolega iz poludnevnog boravka, Š. Š. ima osobnog asistenta. Već s vrata mi viče što su sve radili ovaj tjedan.

„Bili smo na bazenu! I na Jarunu! I danas idemo u kino! Vozili smo bicikle po gradu!“ – gotovo skakuće od sreće na mojim vratima.

Pokušam ustanoviti kada su bili na bazenu, kada na Jarunu, a kada su biciklirali. Neuspješno. Razina uzbuđenja je toliko visoka da se ne može sjetiti koji dan je bilo što, a inače pamti svaku sitnicu. Svaku.
Napokon, u mislima kažem samoj sebi i ne mogu sakriti osmijeh. Š. odskakuće dalje svojim poslom, usputno mi navodeći dodatnu listu aktivnosti koje će on i njegov asistent ispuniti.

Razmišljam o njegovoj majci. Zadnji put kada sam je vidjela, bila je umorna, ali i dalje borbena. Uvijek borbena, nema izbora. Taj je zadnji put bio sastanak tijekom kojeg je upoznala asistenta. Odlučim joj se javiti i zaista je pitati kako bi opisala svoj život sada u odnosu na onaj prije. Život prije asistenta. Gospođa mi u roku petnaestak minuta odgovara i gotovo me ostavlja bez riječi. Tekst njezine poruke glasi:

Trenutak kad priznaš da kao roditelj više ne možeš sam i svom djetetu nisi više dovoljan, osobni asistent je kao ‘mali’ anđeo u kojem ne tražiš samo izvršeni posao nego i ljudsku potporu i potencijalno prijateljstvo za svoje dijete. Svakodnevna druženja, vožnje biciklom, odlazak na bazene i u kino postali su svakodnevni dio života mog 22-godišnjeg sina. Spoznaja da postoji osoba koja je voljna, a pritom uvijek nasmijana i raspoložena, provoditi slobodno vrijeme s njim je neprocjenjiva i za njega, ali i za mene. Ja sam dobila ‘napokon’ puno više vremena koje mogu posvetiti samoj sebi i suprugu, a moj sin je dobio novog prijatelja i mamu bez nervoze i napetosti.

Naše iskustvo s korisnicima pokazuje da je osobna asistencija puno više od usluge – ona postaje dio svakodnevnog života i neprocjenjiva podrška. Kao što je gospođa opisala, osobni asistenti nisu samo pomoćnici; oni su prijatelji i podrška za cijelu obitelj. A naš A.? Već sada vidim kako će se njegov svijet proširiti, kako će otkriti nove interese i aktivnosti, a njegova mama će se konačno moći posvetiti sebi, znajući da je A. u sigurnim rukama.

Kroz sve ove priče jasno je jedno – osobna asistencija je promjena nabolje, otvaranje novih mogućnosti i stvaranje novih veza. To nije samo socijalna usluga, već transformacija svakodnevnog života i odnosa unutar obitelji. U konačnici, osobni asistenti ne mijenjaju samo svakodnevicu naših korisnika, već i cjelokupno društvo.

Kada sljedeći put čujemo frazu „struku stručnjacima“, sjetimo se da su naši stručnjaci zapravo korisnici i njihove obitelji, jer oni najbolje znaju što im treba i što im znači prava podrška. I upravo zbog njih, i za njih, nastavit ćemo se zalagati za bolju i dostupniju osobnu asistenciju, jer to je više od posla – to je stvaranje sretnijih života.