Dragi Čitatelju, danas ćemo razgovarati o nečemu malo drugačijem. Neću pisati o socijalnoj usluzi osobne asistencije ni samozastupanja. Lažem. Hoću, ali ne još. Razgovarat ćemo o svima nama, o onome što je sastavni dio našeg bića, našeg ja. Kako se vi danas osjećate? Rastužuje li vas neko sjećanje? Veseli li vas nešto? Jeste li ponosni na sebe? Posljednje pitanje, za sada. Mislite li da biste bili jednako svjesni svega toga da se svaki dan morate nositi s izazovima i borbama koje su povezane naprosto s preživljavanjem? Možda da. Možda biste ipak, kao što to ljudi „vole“ raditi, osjećaje potisnuli na neku dublju nesvjesnu ili podsvjesnu razinu. Represija emocija je vrlo bitan obrambeni mehanizam ljudskog uma. On nije nastao bez ikakva razloga, već je možda čak i urođen u ljudskom umu ili ga pak razvijemo u ranoj dobi. U svakom slučaju, on je evolucijska reakcija na nošenje sa zahtjevnijim stvarima koje su nužne za preživljavanje. Zamislite da u rukama nosite teret, no tada shvatite da se morate popeti na jedanaesti kat zgrade. Ako vam teret nije u tom trenu potreban, vjerojatno ćete ga odložiti. To radi i ljudski um. Odlaže emocije sve dok za njih nema prostora. Vremena. Sigurnosti. Tek kada ima, one se pojavljuju iz sjene.
Da nastavimo s mentalnim slikama, zamislite sada osobu s nekom vrstom teškoće. Možda osobu s fizičkim invaliditetom koja se mora svakodnevno boriti s promjenama u tjelesnoj funkciji, fizičkim preprekama, pukim kretanjem. Svaki je dan borba mehanizma tijela protiv mehanizma fizičke okoline. Isto tako, osobe s intelektualnim teškoćama se suočavaju s borbom (na primjer) otežane komunikacije, razumijevanja, a vrlo često i socijalizacije. Zamislite sada one s kombiniranim teškoćama. Da, svi mi osjećamo, osjećaju i ljudi s teškoćama. Jer su upravo to – ljudi. Međutim, u kojoj se razini ljudski mozak može fokusirati na svoj unutarnji svijet kada mu vanjski svijet nameće konstantne prepreke i izazove? Hoće li dio emocija ostati neprimijećen, neprepoznat i najčešće neartikuliran? Hoće li si ljudski um u tišini šapnuti: „Ostavit ćemo ovo za kasnije, sada nema vremena.“?
Zašto o ovome govorim? Zašto vam u nedogled postavljam pitanja? Evo, došao je trenutak kada dolazim do osobne asistencije, no i bilo kakve vrste podrške, uključujući i podršku asistenata u organiziranom stanovanju i onih u poludnevnom boravku koji potiču na razvoj interesa, hobija i u tome pomažu. Fizička pomoć i podrška u svakodnevnim obavezama donose očigledne koristi, ali emocionalni utjecaj asistencije često je nevidljiv, skriven u unutarnjem svijetu osobe. Kada se osoba mora konstantno boriti s osnovnim zadacima poput kretanja ili komunikacije, emocionalni se prostor sužava. Svakodnevni izazovi mogu dovesti do osjećaja frustracije, tjeskobe i izolacije. Bez podrške asistenta, osoba se suočava s dodatnim emotivnim opterećenjem koje može značajno otežati emocionalni razvoj i opće emocionalno stanje. S druge strane, razmotrite primjer osobe koja ima asistenta. Kada asistent pruža podršku u fizičkim zadacima koje smo već nabrojali, osoba se oslobađa od svakodnevnih briga i može se usredotočiti na razvoj svojih interesa i emocionalnih veza. Ova sloboda omogućava osobi da se angažira u aktivnostima koje voli. Na primjer, osoba koja voli slikanje može se posvetiti tom hobiju i izrađivati umjetničke radove koji pružaju emocionalnu utjehu i zadovoljstvo, što bi bilo teško bez podrške asistenta. Osim toga, potiskivanje emocija može otežati izgradnju zdravih međuljudskih odnosa. Kada ljudi ne izražavaju i ne prepoznaju svoje stvarne osjećaje, njihova komunikacija može postati suzdržana i površna. Ovo može uzrokovati nesporazume i osjećaj izolacije u odnosima, što dodatno pogoršava emocionalnu nelagodu. Sama osoba postaje nepoznat teritorij samoj sebi. Osobni asistenti mogu pomoći u prevladavanju ovih izazova. Kroz redovite razgovore i podršku, oni mogu potaknuti osobu da prepozna i izrazi svoje osjećaje, pomažući joj da se nosi s emocionalnim opterećenjima i razvije dublje, značajnije odnose s drugima. Na primjer, asistent može pružiti podršku i ohrabrenje, što može pomoći osobi da se otvori i podijeli svoja iskustva i osjećaje, čime se smanjuje osjećaj usamljenosti i povećava povezanost s drugima. Osim što pomažu u izražavanju emocija, asistenti mogu također igrati ključnu ulogu u smanjenju stresa i anksioznosti kroz strukturu i rutinu koju pružaju. Kroz zajedničko planiranje i organizaciju svakodnevnih aktivnosti, asistent može pomoći osobi da se osjeća sigurnije i manje opterećeno, što može rezultirati smanjenjem stresa i poboljšanjem životnog ritma i općeg emocionalnog stanja.
Shvaćate li sada zašto ovo sve govorim? Emocionalni aspekt svake asistencije je često skriven, ali izuzetno važan. U konačnici, uspješan model asistencije je onaj koji prepoznaje i cijeni emocionalne dimenzije podrške, stvarajući time uvjete za cjelovitije i ispunjenije živote osoba s teškoćama. Kroz kontinuirano obrazovanje i prilagodbu pristupa, možemo raditi na tome da asistencija ne bude samo fizička pomoć, već i snažan oslonac u emocionalnom razvoju i sreći svakog pojedinca. Zdrav duh u zdravom tijelu – popularna je izreka. Zdrave, doživljene, prorađene i artikulirane emocije su dio tog spomenutog duha. Zdrav duh u kvalitetnoj podršci, ono je što ja želim reći.