U suvremenom društvu, koje se ponosi napretkom u ljudskim pravima, često se zaboravlja da taj napredak ne uključuje uvijek sve članove društva. Jedna od marginaliziranih skupina koja se često suočava s izazovima u ostvarivanju svojih prava su osobe s intelektualnim poteškoćama. Naravno, napredak se dogodio. Unatrag 20 godina, iz naše perspektive, on je kolosalan. Ipak, za njih se često bore drugi. Drugi govore za one koji su na marginama sustava. Ponekad je to potrebno jer se inače njihov glas ne bi čuo. I u svakodnevnom životu svake osobe, postoje trenuci kada nam je lakše da netko podigne glas za nas. Međutim, pravu vlastitu snagu osjetimo tek kada progovorimo mi sami. Stvar je osjećaja vlastite snage, moći zauzimanja za sebe, aktivnog djelovanja – to je ono što podiže ljudski duh iz osjećaja nemoći i motivira nas za daljnje djelovanje. Daljnju borbu. Zato unutar naše udruge već godinama postoji koncept i program samozastupanja. Možemo mi govoriti za njih, no nije li bitnije dati im snagu i mogućnost da uzmu svoj život u svoje ruke i steknu osjećaj autonomije po pitanju borbe za svoja prava? Iz filozofske perspektive, koncept samozastupanja za ovu skupinu ne samo da je nužan, već je i esencijalan za njihovo potpuno priznanje kao moralnih agenata. U ovoj kolumni argumentirat ću zašto je važno da osobe s intelektualnim poteškoćama imaju pravo i priliku govoriti za sebe, temeljeći svoje argumente na idejama autonomije, samosvijesti i pravde.
Za početak, ostavimo velike mislioce i filozofsku teoriju po strani. Okrenimo se praksi. Na tjednoj bazi provodimo grupu samozastupanja. Slušamo ih, potičemo da razvijaju argumente i da ustanu sami za sebe. Teško mi je objasniti vam kako to izgleda i sumnjam da možete to dobro vizualizirati bez sudjelovanja na bilo kojem sastanku. Međutim, opet vas pozivam da mi vjerujete. Kroz razgovor, naša grupa samozastupnika itekako uviđa sustavne probleme, a još naglašenije, uviđa što je moralno, a što nije u cjelokupnom odnosu i prema njima i u međuljudskim odnosima općenito. Nedavno su uputili pismo pravobranitelje za osobe s invaliditetom, nakon što su detaljno proučili nejednaku praksu u povećavanju plaća državnih dužnosnika, s jedne strane, i nepromijenjog iznosa naknade za osobne potrebe, s druge strane. Ako vas zanima, ona od veljače 2022. iznosi 33,18 €. Naši su samozastupnici primijetili i istaknuli kako nelogičnu i nepravednu praksu, a tako i nemoralno postupanje prema njima i ostalim marginaliziranim skupinama. Ipak, moram spomenuti da to pismo još nije rezultiralo ni odgovorom ni ikakvom promjenom, no rezultiralo je jako izraženim osjećajem ponosa i autonomije među njima. Sastanak je završio pljeskom i međusobnim pohvalama za svaki izgovoren argument. Kada već planiram spomenuti Immanuela Kanta, to i je ono na što bi on bio ponosan. Kad samozastupnici pišu pismo pravobranitelju, oni koriste svoju autonomiju da artikuliraju sve što smatraju nepravednim, bez obzira na to kako drugi percipiraju njihove sposobnosti. Zbog toga znamo koliko je glas pojedinca važan. Zbog prakse koju vidimo iz tjedna u tjedan. Krenimo sada na analizu ključnih pojmova.
Jedan od važnih filozofskih temelja koji podržava ideju samozastupanja je pojam autonomije. Prema Immanuelu Kantu, autonomija je sposobnost pojedinca da djeluje u skladu sa svojim vlastitim moralnim zakonima, bez vanjskog utjecaja ili prisile. Ovaj koncept nije rezerviran samo za ljude visokih intelektualnih sposobnosti; on je univerzalan i trebao bi se primjenjivati na sve ljude, bez obzira na stupanj kognitivne sposobnosti.
Osobe s intelektualnim poteškoćama imaju pravo na autonomiju baš kao i svi drugi. To znači da bi im trebalo omogućiti priliku da izraze svoje želje, potrebe i interese. Kada drugi govore u ime osoba s intelektualnim poteškoćama, riskiramo umanjivanje njihove sposobnosti da budu prepoznati kao moralni agenti. Ovo nije samo pitanje praktične pomoći; radi se o temeljnom priznanju njihove ljudskosti i moralnog statusa.
Samosvijest je još jedan ključan filozofski pojam koji podupire pravo na samozastupanje. Samosvijest se odnosi na sposobnost pojedinca da prepozna sebe kao zasebnu jedinku s vlastitim mislima, osjećajima i iskustvima. Ona je ključna za formiranje osobnog identiteta i osjećaja vlastite vrijednosti.
Osobe s intelektualnim poteškoćama, unatoč svojim izazovima, također posjeduju ovu samosvijest, iako je česta zabluda da je ne posjeduju. Paradoksalno, ponekad možda nisu svjesni svoje samosvijesti, no to je rezultat vanjskih utjecaja i odnosa prema njima. Kada im se pruži prilika da zastupaju sami sebe, oni ne samo da izražavaju svoje želje i potrebe, već također afirmiraju svoj identitet. Zbog toga je ključno da im se ne oduzme glas već da se on potakne.
Pravda, kao temeljno filozofsko načelo, zahtijeva da svi članovi društva budu tretirani s jednakim poštovanjem i dostojanstvom. John Rawls, u svojoj teoriji pravde, naglašava važnost poštene raspodjele resursa i prilika, uključujući pravo glasa svih i sudjelovanja u društvenim procesima.
Za osobe s intelektualnim poteškoćama, pravda podrazumijeva pravo na sudjelovanje u donošenju odluka koje utječu na njihove živote. Ako im uskratimo pravo na samozastupanje, time ih isključujemo iz procesa koji oblikuju njihovu sudbinu, što je u suprotnosti s načelima pravde. Pravda zahtijeva da svi, bez obzira na njihove sposobnosti, imaju pravo na izražavanje i sudjelovanje u društvenom životu.
Jedan od najčešćih argumenata protiv samozastupanja osoba s intelektualnim poteškoćama jest da oni nemaju sposobnost donošenja “racionalnih” odluka. Međutim, takav argument često proizlazi iz duboko ukorijenjenih predrasuda i nerazumijevanja. Filozofska teorija emocija nam pokazuje da racionalnost nije jedini kriterij za moralno i političko sudjelovanje. Osjećaji, empatija i osobna iskustva također igraju ključnu ulogu u oblikovanju etičkih odluka. Vjerujte nam, a sumnjam da vas u to moramo uvjeravati, mnoge visoko funkcionalne osobe bez poteškoća djeluju daleko nemoralnije ili čak u potpunosti bez moralnog promišljanja. Dakle, ispravna i jasna kognitivna percepcija svijeta nije garancija za moralno djelovanje. Štoviše, ja sam jedna od onih koji će argumentirati da osjećaji utječu na moralno djelovanje daleko više od svijesti o svijetu. Stoici se sa mnom ne bi složili. Ne bi ni budisti. Za njih su emocije prepreka prema jasnoj viziji svijeta i duhovnog napredovanja. Mene, iskustveno, nisu uvjerili. Na mom stolu trenutno stoje minijaturne biste i Gotame Buddhe i Lucija Aneja Seneke. Da, divim im se, bili su veliki mislioci svog vremena. Meni su pomogli da kroz istraživanje njih razvijem u potpunosti suprotno mišljenje. Valjda će mi oprostiti.
Paternalistički pristup, koji pretpostavlja da drugi znaju što je najbolje za osobe s intelektualnim poteškoćama, narušava njihovu autonomiju i osobnu vrijednost, negirajući im pravo na samostalno donošenje odluka. Ovaj pristup održava neravnopravnost moći, potiče zlouporabu i sprječava osobni razvoj, ograničavajući prilike za učenje iz vlastitih iskustava, pa čak i grešaka. Time se perpetuira ovisnost i smanjuje samopouzdanje, što je suprotno cilju inkluzivnog društva. Umjesto toga, potrebno je omogućiti osobama s intelektualnim poteškoćama da preuzmu odgovornost za svoje odluke, a u tom procesu im se pruža odgovarajuća podrška, što im pruža priliku za osobni razvoj i aktivno sudjelovanje u društvu.
Ponovimo još jednom – samozastupanje za osobe s intelektualnim poteškoćama nije samo poželjno, već je i nužno za njihovo puno sudjelovanje u društvu. To je način na koji im priznajemo autonomiju, samosvijest i pravo na pravdu. Kada im omogućimo da govore za sebe dajemo im pravo na punu ljudskost. Žalosno jest u ovoj formulaciji da im sustav treba dati pravo na to, dok bi ono trebalo biti a priori njihovo. U svijetu koji teži biti pravedan i inkluzivan, glas svih mora biti jednako vrijedan i jednako uvažavan.
Pravo na samozastupanje nije samo moralna dužnost društva; ono je temeljni aspekt poštovanja prema svakoj osobi kao autonomnom i važnom biću.
