Od 8. do 12. rujna John Trainor, iskusni socijalni radnik iz Kanade sudjelovao je u edukaciji za osoblje Doma za psihički bolesne odrasle osobe u Osijeku na temu organiziranog stanovanja osoba s mentalnim teškoćama. Želimo iskoristiti priliku i u ovom razgovoru nešto više saznati o g. Trainoru i socijalnim uslugama u zajednici u Kanadi.
Gospodine Trainor, za početak nam prvo recite nešto o sebi.
Obrazovan sam za socijalnog radnika i sociologa. Radio sam najvećim dijelom u Kanadi, provincija Ontario. Prve tri godine radio sam kao socijalni radnik u klinici za psihičke bolesti. Usporedo s radom u bolnici pomagao sam u formalnom strukturiranju programa pružanja podrške u zajednici, a 1990. godine sam postao viši savjetnik provincije Ontario za rad službi u zajednici. Kao konzultant sam posjetio različite zemlje i vidio njihove programe, primjerice Bangladeš ili Šri Lanku. Sada se uglavnom bavim organizacijama kojima rukovode sami korisnici usluga (eng. consumer run organizations).
Recite što vas dovodi u Hrvatsku. Jeste li već bili ovdje?
Jesam, ali jedino u Zagrebu, u nekoliko navrata, no isključivo zbog sastanaka Fondacija Otvorenog društva. Ovaj sam put došao na molbu Otvorenog društva i Udruge za promicanje inkluzije koja se uglavnom bavi osobama s intelektualnim teškoćama. Sudjelovao sam u programu edukacije za osoblje Doma za psihički bolesne osobe u Osijeku koji će pružati podršku u zajednici osobama s mentalnim teškoćama.
Kako procjenjujete proces deinstitucionalizacije u Hrvatskoj?
Moje je znanje po tom pitanju ograničeno, ali mi se čini da je model jako dobar. Vi ne morate ponavljati naše greške, kao što je stvaranje mini-institucija ili specijalnih grupnih domova. Vi idete izravno na organizirano stanovanje s fleksibilnom razinom podrške od strane iskusnog osoblja, i to je sjajno. Primjer deinstitucionalizacije u Osijeku zanimljiv je kao pilot projekt gdje proces provodi sama institucija unutar svog proračuna. Naš sustav je drugačiji i kod nas bolnica koja bi možda i htjela biti progresivna ne bi dobila dozvolu za izvaninstitucionalnu skrb jer su joj osigurana sredstva za stacionarni smještaj. Ali Vaše nadležno Ministarstvo i Dom u Osijeku proces provode zajedno, što je primjer dobre suradnje. Jasno je da tu ima izazova kao i svaki put kada se kreće u nešto drugačije.
Hrvatska je u tom procesu već 17 godina, ali smo do sada obavili nešto manje od 10% posla, tako da smo i dalje na početku. Kako Vi to vidite?
Moj bi savjet bio da uhvatite ritam, krenete brže, jer imate ljude s iskustvom u deinstitucionalizaciji poput Udruge za promicanje inkluzije ili Udruge Susret, odlično osposobljeno vodstvo, te kapacitete za edukacije, poput Validusa. Samo krenite! Primjer Doma za psihički bolesne osobe u Osijeku je dobar jer ukazuje da proces deinstitucionalizacije ne mora nužno dugo trajati, već se puno može napraviti i u kraćem roku.
Kako biste našim čitateljima u Hrvatskoj objasnili kanadski sustav skrbi za osobe s mentalnim teškoćama?
Gledajući kanadski sustav, sastoji se od nekoliko stupova. Jedan stup predstavlja privatni sektor (obiteljski liječnici, psihijatri, psiholozi, terapeuti, itd.). Drugi stup čine opće bolnice koje imaju odjel psihijatrije za kratkoročni smještaj u slučaju kriznih epizoda (uglavnom kraće od jednog tjedna, katkad dva-tri dana). Zatim postoje specijalizirani psihijatrijski centri koji su evoluirali iz bivših stacionarnih domova (eng. asylum)u centre za aktivni tretman bolesti bez dužeg zadržavanja. Četvrti stup čini mnoštvo organizacija civilnog društva koje se bave mentalnim zdravljem u zajednici. One pružaju pomoć uglavnom ljudima s ozbiljnim mentalnim oštećenjima – smještaj, pronalaženje posla, itd. A onda imamo i peti stup koji čine organizacije civilnog društva koje vode sami korisnici usluga, dakle osobe s mentalnim teškoćama.
Kako su nastale organizacije koje vode same osobe s mentalnim teškoćama?
Počele su se stvarati 1990-ih unutar organizacija civilnog društva koje pružaju usluge, pa su se onda izdvojile i postale neovisne. Ideja nastanka organizacija koje vode sami korisnici bila je da se stvori protuteža. One ne pružaju socijalne usluge u tradicionalnom smislu te nemaju podjelu na djelatnike i klijente. Svrha je bila pronaći druge alternativne načine kako da se ljudi oporave, kako da pomažu jedni drugima i budu proaktivni u samozastupanju. U provinciji Ontario, inicijalna grupa se sastojala od 43 organizacije koje su sjajno radile, ali neke od njih su počele upadati u probleme zbog izazova u vođenju i zakonskih obveza pa su se vratile natrag u okrilje prvotnih organizacija (pružatelja usluga). Nekih 15-20 takvih udruga više nisu nezavisne organizacije i to je šteta. Uvijek sam se nadao da će ovaj sektor nezavisnih organizacija civilnog društva izvršiti svoju ulogu. One su bile uspješne, ali nisu dobile onu vrstu potpore koju zaslužuju.
Možete li nam dati neki primjer kako funkcionira organizacija bez profesionalnog osoblja?
Jednom prilikom naš je tim radio s organizacijom u gradiću u provinciji Ontario gdje nije bilo službe pomoći u kriznim situacijama. Oni su predlagali zapošljavanje stručnog osoblja radi potreba na terenu što nije bilo moguće u okviru postojećeg načina financiranja. Razmišljali smo u smjeru na koji način organizacija može pomoći ljudima u krizi uzimajući u obzir da ipak 90%vremena većina osoba nije u krizi.
U konačnici je razvijen sustav umrežavanja i međusobnog kontaktiranja bez zaposlenog stručnog osoblja. To je primjer onoga što zovemo „rješenje bez formalne službe“ (eng. non-service solution) i „peer support“, odnosno vrsta pomoći od strane osoba s iskustvom psihičke bolesti.
U predavanjima ste spomenuli veliku važnost timova za podršku u zajednici (eng. ACT= Assertive Community Treatment). Možete li pobliže objasniti takav model podrške?
Radi se o modelu pružanja podrške u zajednici osobama s akutnim psihijatrijskim epizodama, bez odlaska u bolnicu. ACT tim čine psihijatri, medicinske sestre, socijalni radnici, okupacijski terapeuti, stručnjaci za zapošljavanje i drugi. U timu ih ima desetak i osmišljen je za ljude s najozbiljnijim teškoćama mentalnog zdravlja koji ne bi mogli živjeti u zajednici bez ove vrste intenzivne podrške. Timovi su mobilni i obavljaju cjelokupni tretman – davanje lijekova, injekcija (ukoliko je neophodno), a bave se i pitanjima poput smještaja, zapošljavanja i ostalog.
Kako ocjenjujete njihovu učinkovitost?
Vrlo su učinkoviti, jako je puno istraživanja koja pokazuju da su ovi timovi, osobito kada opći zdravstveni sustav nije dobro razvijen, izrazito učinkoviti. Službe koje pružaju podršku u zajednici oslanjaju se na ACT timove jer pružaju kvalitetnu multidisciplinarnu potporu.
Je li to izvorno kanadska ideja?
Ne, to je započelo u SAD-u, država Wisconsin. S time je započeo psihijatar Leonard Stein. U početku je svaka osoba s teškoćama umjesto bolnice bila dodijeljena ACT timu radi podrške u zajednici. Timovi jesu skupi, ali ipak puno jeftiniji nego institucionalna skrb. Velika istina o institucijama jest da ništa nije toliko skupo kao one. Kad biste svakog pacijenta naselili u zlatnu ulicu i dali mu Rolls-Roycea, i to bi bilo jeftinije!
Imate li puno privatnih pružatelja usluga koje ne financira država?
Nemamo ih puno i oni se najviše bave stanovanjem. Imamo i starije programe, s domovima koje nazivamo „čuvarnice“ (eng.custodial) koje često vode privatne organizacije radi profita. Glavarine se financiraju iz državnog proračuna i to je vraški skupo. Pokušavamo ih se već dvadeset godina riješiti, ali nažalost još nismo uspjeli u potpunosti.
Dakle, bilo je puno pokušaja i pogrešaka?
Pa, naučili smo mnogo o različitim modelima. Ponekad se nešto komplicirano može riješiti na jednostavniji način, kao što vi sada radite sa stambenim zajednicama. Naš je najveći problem što nemamo dovoljno kapaciteta da zadovoljimo potrebe svih osoba koje trebaju podršku. Postoje odlični pružatelji usluga stanovanja, ali nije jednostavno dobiti mjesto.
Koju ulogu ima obitelj u cijeloj priči?
Naime, pojam obitelji i skrbi se jako razlikuju. Npr. u Italiji su tradicionalno više povezane i skrbe o svojim bolesnim članovima kod kuće. Također tradicionalna obitelj iz Šri Lanke, koja živi u Torontu, ne bi nikada poslala svoju kćer na mješoviti bolnički odjel. Dok je u SAD i Kanadi uobičajeno i očekivano da mladi rano napuste obiteljski dom, pa kasnije i skrb o njima preuzima sustav i plaćena podrška. Obiteljska podrška smanjuje pritisak na sustav. I same osobe s mentalnim teškoćama navode da od vlastite obitelji imaju najviše podrške. Stoga je svakako važno pružiti obiteljima i stručnu potporu kako bi im smanjili razinu stresa i osnažili kao prirodnu podršku.
Razgovor vodili: Sandra Nuždić i Željko Porobija
