Razgovor s Johnom Trainorom

Od 8. do 12. rujna John Trainor, iskusni socijalni radnik iz Kanade sudjelovao je u edukaciji za osoblje Doma za psihički bolesne odrasle osobe u Osijeku na temu organiziranog stanovanja osoba s mentalnim teškoćama. Želimo iskoristiti priliku i u ovom razgovoru nešto više saznati o g. Trainoru i socijalnim uslugama u zajednici u Kanadi.

 

Gospodine Trainor, za početak nam prvo recite nešto o sebi.

Obrazovan sam za socijalnog radnika i sociologa. Radio sam najvećim dijelom u Kanadi, provincija Ontario. Prve tri godine radio sam kao socijalni radnik u klinici za psihičke bolesti. Usporedo s radom u bolnici pomagao sam u formalnom strukturiranju programa pružanja podrške u zajednici, a 1990. godine sam postao viši savjetnik provincije Ontario za rad službi u zajednici. Kao konzultant sam posjetio različite zemlje i vidio njihove programe, primjerice Bangladeš ili Šri Lanku. Sada se uglavnom bavim organizacijama kojima rukovode sami korisnici usluga (eng. consumer run organizations).

 

Recite što vas dovodi u Hrvatsku. Jeste li već bili ovdje?

Jesam, ali jedino u Zagrebu, u nekoliko navrata, no isključivo zbog sastanaka Fondacija Otvorenog društva. Ovaj sam put došao na molbu Otvorenog društva i Udruge za promicanje inkluzije koja se uglavnom bavi osobama s intelektualnim teškoćama. Sudjelovao sam u programu edukacije za osoblje Doma za psihički bolesne osobe u Osijeku koji će pružati podršku u zajednici osobama s mentalnim teškoćama.

 

Kako procjenjujete proces deinstitucionalizacije u Hrvatskoj?

Moje je znanje po tom pitanju ograničeno, ali mi se čini da je model jako dobar. Vi ne morate ponavljati naše greške, kao što je stvaranje mini-institucija ili specijalnih grupnih domova. Vi idete izravno na organizirano stanovanje s fleksibilnom razinom podrške od strane iskusnog osoblja, i to je sjajno. Primjer deinstitucionalizacije u Osijeku zanimljiv je kao pilot projekt gdje proces provodi sama institucija unutar svog proračuna. Naš sustav je drugačiji i kod nas bolnica koja bi možda i htjela biti progresivna ne bi dobila dozvolu za izvaninstitucionalnu skrb jer su joj osigurana sredstva za stacionarni smještaj. Ali Vaše nadležno Ministarstvo i Dom u Osijeku proces provode zajedno, što je primjer dobre suradnje. Jasno je da tu ima izazova kao i svaki put kada se kreće u nešto drugačije.

 

Hrvatska je u tom procesu već 17 godina, ali smo do sada obavili nešto manje od 10% posla, tako da smo i dalje na početku. Kako Vi to vidite?

Moj bi savjet bio da uhvatite ritam, krenete brže, jer imate ljude s iskustvom u deinstitucionalizaciji poput Udruge za promicanje inkluzije ili Udruge Susret, odlično osposobljeno vodstvo, te kapacitete za edukacije, poput Validusa. Samo krenite! Primjer Doma za psihički bolesne osobe u Osijeku je dobar jer ukazuje da proces deinstitucionalizacije ne mora nužno dugo trajati, već se puno može napraviti i u kraćem roku.

 

Kako biste našim čitateljima u Hrvatskoj objasnili kanadski sustav skrbi za osobe s mentalnim teškoćama?

Gledajući kanadski sustav, sastoji se od nekoliko stupova. Jedan stup predstavlja privatni sektor (obiteljski liječnici, psihijatri, psiholozi, terapeuti, itd.). Drugi stup čine opće bolnice koje imaju odjel psihijatrije za kratkoročni smještaj u slučaju kriznih epizoda (uglavnom kraće od jednog tjedna, katkad dva-tri dana). Zatim postoje specijalizirani psihijatrijski centri koji su evoluirali iz bivših stacionarnih domova (eng. asylum)u centre za aktivni tretman bolesti bez dužeg zadržavanja. Četvrti stup čini mnoštvo organizacija civilnog društva koje se bave mentalnim zdravljem u zajednici. One pružaju pomoć uglavnom ljudima s ozbiljnim mentalnim oštećenjima – smještaj, pronalaženje posla, itd. A onda imamo i peti stup koji čine organizacije civilnog društva koje vode sami korisnici usluga, dakle osobe s mentalnim teškoćama.

 

Kako su nastale organizacije koje vode same osobe s mentalnim teškoćama?

Počele su se stvarati 1990-ih unutar organizacija civilnog društva koje pružaju usluge, pa su se onda izdvojile i postale neovisne. Ideja nastanka organizacija koje vode sami korisnici bila je da se stvori protuteža. One ne pružaju socijalne usluge u tradicionalnom smislu te nemaju podjelu na djelatnike i klijente. Svrha je bila pronaći druge alternativne načine kako da se ljudi oporave, kako da pomažu jedni drugima i budu proaktivni u samozastupanju. U provinciji Ontario, inicijalna grupa se sastojala od 43 organizacije koje su sjajno radile, ali neke od njih su počele upadati u probleme zbog izazova u vođenju i zakonskih obveza pa su se vratile natrag u okrilje prvotnih organizacija (pružatelja usluga). Nekih 15-20 takvih udruga više nisu nezavisne organizacije i to je šteta. Uvijek sam se nadao da će ovaj sektor nezavisnih organizacija civilnog društva izvršiti svoju ulogu. One su bile uspješne, ali nisu dobile onu vrstu potpore koju zaslužuju.

 

Možete li nam dati neki primjer kako funkcionira organizacija bez profesionalnog osoblja?

Jednom prilikom naš je tim radio s organizacijom u gradiću u provinciji Ontario gdje nije bilo službe pomoći u kriznim situacijama. Oni su predlagali zapošljavanje stručnog osoblja radi potreba na terenu što nije bilo moguće u okviru postojećeg načina financiranja. Razmišljali smo u smjeru na koji način organizacija može pomoći ljudima u krizi uzimajući u obzir da ipak 90%vremena većina osoba nije u krizi.

U konačnici je razvijen sustav umrežavanja i međusobnog kontaktiranja bez zaposlenog stručnog osoblja. To je primjer onoga što zovemo „rješenje bez formalne službe“ (eng. non-service solution) i „peer support“, odnosno vrsta pomoći od strane osoba s iskustvom psihičke bolesti.

 

U predavanjima ste spomenuli veliku važnost timova za podršku u zajednici (eng. ACT= Assertive Community Treatment). Možete li pobliže objasniti takav model podrške?

Radi se o modelu pružanja podrške u zajednici osobama s akutnim psihijatrijskim epizodama, bez odlaska u bolnicu. ACT tim čine psihijatri, medicinske sestre, socijalni radnici, okupacijski terapeuti, stručnjaci za zapošljavanje i drugi. U timu ih ima desetak i osmišljen je za ljude s najozbiljnijim teškoćama mentalnog zdravlja koji ne bi mogli živjeti u zajednici bez ove vrste intenzivne podrške. Timovi su mobilni i obavljaju cjelokupni tretman – davanje lijekova, injekcija (ukoliko je neophodno), a bave se i pitanjima poput smještaja, zapošljavanja i ostalog.

 

Kako ocjenjujete njihovu učinkovitost?

Vrlo su učinkoviti, jako je puno istraživanja koja pokazuju da su ovi timovi, osobito kada opći zdravstveni sustav nije dobro razvijen, izrazito učinkoviti. Službe koje pružaju podršku u zajednici oslanjaju se na ACT timove jer pružaju kvalitetnu multidisciplinarnu potporu.

 

Je li to izvorno kanadska ideja?

Ne, to je započelo u SAD-u, država Wisconsin. S time je započeo psihijatar Leonard Stein. U početku je svaka osoba s teškoćama umjesto bolnice bila dodijeljena ACT timu radi podrške u zajednici. Timovi jesu skupi, ali ipak puno jeftiniji nego institucionalna skrb. Velika istina o institucijama jest da ništa nije toliko skupo kao one. Kad biste svakog pacijenta naselili u zlatnu ulicu i dali mu Rolls-Roycea, i to bi bilo jeftinije!

 

Imate li puno privatnih pružatelja usluga koje ne financira država?

Nemamo ih puno i oni se najviše bave stanovanjem. Imamo i starije programe, s domovima koje nazivamo „čuvarnice“ (eng.custodial) koje često vode privatne organizacije radi profita. Glavarine se financiraju iz državnog proračuna i to je vraški skupo. Pokušavamo ih se već dvadeset godina riješiti, ali nažalost još nismo uspjeli u potpunosti.

 

Dakle, bilo je puno pokušaja i pogrešaka?

Pa, naučili smo mnogo o različitim modelima. Ponekad se nešto komplicirano može riješiti na jednostavniji način, kao što vi sada radite sa stambenim zajednicama. Naš je najveći problem što nemamo dovoljno kapaciteta da zadovoljimo potrebe svih osoba koje trebaju podršku. Postoje odlični pružatelji usluga stanovanja, ali nije jednostavno dobiti mjesto.

 

Koju ulogu ima obitelj u cijeloj priči?

Naime, pojam obitelji i skrbi se jako razlikuju. Npr. u Italiji su tradicionalno više povezane i skrbe o svojim bolesnim članovima kod kuće. Također tradicionalna obitelj iz Šri Lanke, koja živi u Torontu, ne bi nikada poslala svoju kćer na mješoviti bolnički odjel. Dok je u SAD i Kanadi uobičajeno i očekivano da mladi rano napuste obiteljski dom, pa kasnije i skrb o njima preuzima sustav i plaćena podrška. Obiteljska podrška smanjuje pritisak na sustav. I same osobe s mentalnim teškoćama navode da od vlastite obitelji imaju najviše podrške. Stoga je svakako važno pružiti obiteljima i stručnu potporu kako bi im smanjili razinu stresa i osnažili kao prirodnu podršku.

 

Razgovor vodili: Sandra Nuždić i Željko Porobija

NOVI DAN na filmskom festivalu “Uhvati dan/Uhvati film”

Dokumentarni film NOVI DAN osvojio je nagradu na međunarodnom filmskom festivalu “Uhvati dan/Uhvati film” koji se održao od 24.-28. rujna u Novom Sadu.

Za prikazivanje na ovom inače vrlo posjećenom festivalu, koji se održava u Kulturnom centru Novog Sada, prijavljeno je više od 120 filmova iz 30 zemalja, a za program festivala je žiri odabrao 21 film. Tako su uz naš NOVI DAN gledatelji mogli uživati još u filmovima iz Italije, Velike Britanije, Francuske, Irana, Južne Koreje, Indije, Rusije, Španjolske, Crne Gore i Srbije.

Autor filma Tomislav Žaja sudjelovao je u diskusiji nakon projekcije filma i odgovao na pitanja gledatelja, tako je publika mogla doznati nešto više o procesu deinstitucionalizacije i životu u zajednici svih ljudi bez obzira na njihove teškoće, čime se bavi film NOVI DAN.

Film NOVI DAN do sada je uvršten u programe slijedećih međunarodnih filmskih festivala:
Human Rights Film Festival 2014, Zagreb
NYC Online Film Festival 2014, New York
Pare Lorentz International Documentary Film Festival 2014 – Salem
Uhvati dan / Uhvati film, Novi Sad
Međunarodni festival dokumentarnog filma, Banja Luka

Svi koji još nisu imali prilike gledati film NOVI DAN, isti mogu uvijek pogledati ovdje:

Od zatočenosti do zajednice u Hrvatskoj – intervju sa Judith Klein

U ovom intervjuu Judith Klein, direktorica Inicijative za mentalno zdravlje Instituta otvoreno društvo, govori o petogodišnjoj suradnji s hrvatskom vladom na tranziciji ljudi s teškoćama iz dvije velike stacionarne ustanove – ili institucije – u stanovanje u zajednici uz podršku.

Kakav je donedavno bio život Hrvata s teškoćama?

U Hrvatskoj su, kao i drugdje, ljudi s intelektualnim teškoćama tradicionalno bili institucionalizirani. Premda su institucije možda imale dobrohotne nakane rehabilitiranja ljudi kako bi se oni mogli vratiti doma, one su u toj namjeri podbacile. Postale su skladištima za ljude, često omogućavajući plodno tlo za zanemarivanje i zlorabu.

Kao i u drugim dijelovima središnje i istočne Europe, život za osobe s intelektualnim teškoćama u Hrvatskoj značio je desetljeća izolacije, često i doživotne, u stacionarnim ustanovama, ili život u roditeljskom domu bez adekvatne podrške.

Za stanare ovih ustanova preseljenje u stanovanje u zajednici uz podršku znači oslobođenje od života potpune lišenosti. To znači da će moći odabrati što će se jesti za doručak, izlaziti, stvarati prijateljstava. To znači da ćemo vidjeti ljude za koje se nekoć smatralo da su beznadni kako rade na slobodnom tržištu rada; ljude koji u ustanovi nikada nisu govorili kako pjevaju u zboru. To znači normalan život, život kojeg svi uzimamo zdravo za gotovo.

 

Kako je započeo Vaš rad u Hrvatskoj?

Nakon rata u bivšoj Jugoslaviji postali smo aktivni u Hrvatskoj, namjeravajući pomoći izgradnji otvorenog društva. Inicijativa za mentalno zdravlje započela je s traženjem mogućih partnera opredijeljenih za reformu, koji shvaćaju da institucionalizacija nije rješenje za ljude s teškoćama, da je potrebna podrška unutar lokalnih zajednica.

Susreli smo se s izvjesnom sumnjom: zašto bi stranci došli ovdje? Koja je naša motivacija u zastupanju inkluzije? Trebalo nam je dvije godine da nađemo prave suradnike. Profesorica Borka Teodorović bila je prva osoba koju sam upoznala a koja je imala jasnu viziju da ljudi s intelektualnim teškoćama imaju pravo na život u zajednici. Podržali smo ju u osnivanju nove organizacije, Udruge za promicanje inkluzije. Tijekom vremena, UPI je postala katalizator stvaranja kapaciteta zajednice za pružanje podrške i procesa deinstitucionalizacije u Hrvatskoj.

 

Što proces deinstitucionalizacije uključuje?

Ključ je u riječi „proces“! Deinstitucionalizacija je složen napor koji cilja na demontiranje institucionalnog sustava, dok se istodobno razvijaju alternativne službe unutar zajednice. Istinska politička volja ključna je za uspjeh procesa. Stvarna sustavna reforma koja rezultira kvalitetnim službama u zajednici zahtijeva intenzivnu obuku i realokaciju osoblja ustanova. Ona također uključuje rad s korisnicima ustanova kako bi shvatili što oni žele, kako žele živjeti, te kako bi im se pružila adekvatna podrška da željeno i postignu.

Da bi deinstitucionalizacija bila održiva, država mora preusmjeriti sredstva s ustanova na nove službe u zajednici. Dok je u konačnici država ta koja financira službe u zajednici, u prelaznom razdoblju kada djeluju i ustanove i nove službe, potrebna su određena dodatna sredstva kojima će se premostiti razdoblje transformacije,

 

Kako se razvila vaša suradnja s vladom?

Socijalne službe, na koncu, odgovornost su države. Tako smo prve službe stanovanja uz podršku razvijali u bliskoj suradnji s Ministarstvom socijalne skrbi. Ustrajno smo nastojali tijekom dvije godine uvjeriti ovo ministarstvo da se složi s pilot programom službi u zajednici. To je obuhvaćalo mjesečne sastanke i trajni pritisak na ministarstvo.

Premda tada u zakonodavstvu nije bilo ovih novih službi, ministarstvo se od samog početka složilo da plati dio troška. Neprestano smo nastojali uvjeriti ministarstvo da financira program u potpunosti. Znali smo da riskiramo i da bi taj napor mogao propasti. Ali nakon tri godine program stanovanja u zajednici bio je potpuno financiran od strane države i postao dijelom hrvatskog sustava socijalne skrbi.

 

Premda je deinstitucionalizacija u Hrvatskoj prilično poodmakla, koji se izazovi nalaze pred njom?

Uglavnom se susrećemo s izazovom i otporom dvije skupine ljudi: osoblja koje već godinama radi u ustanovama i malog broja roditelja i skrbnika.

Ovaj proces tjera osoblje da se suoči s vlastitim predrasudama o sposobnostima korisnika i da preispitaju davno uspostavljenu praksu. Neki ne mogu zamisliti svoje uloge u različitom sustavu. Roditelji se često plaše da će se njihovo dijete teško snaći u zajednici. Sve ove godine, njihovo je dijete njegovalo osoblje koje se sada odupire premještaju, što pojačava njihove strahove.

Stoga nastojimo povezati roditelje onih koji žive u zajednici s roditeljima koji se odupiru, pozivajući skeptične roditelje i osoblje da posjete stanove u zajednici i koristeći video kako bi dokumentirali život u zajednici. Također radimo s ministarstvom kako bi oblikovali jasnu i ciljanu javnu kampanju o tome što program uistinu nudi.

U krajnjem, naš je cilj osigurati nastavak reforme. Naša je strategija pružiti podršku drugim ustanovama socijalne skrbi koje se žele transformirati u pružatelje usluga stanovanja u zajednici. Ideja je da kvalitetne službe u zajednici budu alternativa institucijama širom zemlje, čime bi se ostvarila sveobuhvatna reforma. Težimo u ovom jedinstvenom političkom trenutku dostići točku nakon koje nema povratka na staro.

 

Što drugi zagovaratelji ove ideje i vlade mogu naučiti iz ovog primjera?

Naučili smo da za sve postoji pravo vrijeme; da kao donatori i zagovaratelji ideje trebamo biti dovoljno agilni kako bi omogučili fleksibilnost u financiranju, da se ne trebamo plašiti promjene taktike i da istodobno koristimo više taktika; da sa nekim stvarima trebamo prestati dok se na druge, koje dobro funkcioniraju, trebamo više usmjeriti.

U ovome je radu jedna stvar sigurna: ključni su pravi partneri. Tražimo hrabre ljude, voljne da se angažiraju u zadaći koja se čini zastrašujućom, čak i nemogućom. I onda mi stanemo iza njih. Rad u Hrvatskoj naučio me koliko je važno ne predati se u ovoj napornoj bitci – jer i mali izgledi i dalje mogu voditi k preobražavajućem napretku u životima ljudi.

 

Originalni tekst na engleskom jeziku možete pronaći OVDJE

Veliki koraci Centra za rehabilitaciju Ozalj

Centar za rehabilitaciju Ozalj svojim je strateškim planom i planom transformacije i deinstitucionalizacije usluga skrbi za osobe s intelektualnim teškoćama predvidio svoju potpunu transformaciju u centar za pružanje usluga u zajednici.

Prvi koraci ka tom cilju plod su dugogodišnjeg rada i vizije djelatnika Centra, a vidljivi su upravo ovih dana otvaranjem prve dvije stambene zajednice organiziranog stanovanja. Prva zajednica za troje korisnika usluga otvorena je u Ozlju, dok je druga za dvoje korisnika otvorena u Karlovcu.

Centar Ozalj planira otvoriti ukupno 15 stambenih zajednica za oko 60 svojih korisnika.

Tehničku i financijsku podršku Centru pri ovom procesu, između ostalih, pružaju Ministarstvo socijalne politike i mladih, Grad Karlovac, Grad Ozalj, Karlovačka županija te inozemni donator Institut otvoreno društvo.

Želimo čestitati Centru Ozalj, svim djelatnicima i korisnicima na ovom velikom rezultatu, malim koracima se postižu veliki rezultati, a da će i ovdje biti tako nemamo nikakvih sumnji.

Pročitajte više – preneseno sa portala:

Karlovac i Ozalj osigurali stanove osobama s intelektualnim teškoćama- Index.hr

Štićenici ozaljskog Centra prvi put samostalni u stanu u Karlovcu: Pospremamo, kuhamo, slažemo se i bolje nam je nego u Zorkovcu! – KA Portal

Anđelko i Darvin 1. put samostalni – Radio Mrežnica

 

 

 

 

 

Manifest za izbore za Europski parlament 2014. godine

Europskim građanima s intelektualnim teškoćama i njihovim obiteljima ne smiju se uskratiti jednaka prava i jednake prilike.

Kao članovi Inclusion Europe, europskog glasa i predstavnika osoba s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji, pozivamo zastupnike u Europskom parlamentu da omoguće ostvarenje jednakih prava i jednakih mogućnosti za djecu i odrasle s intelektualnim teškoćama i njihove obitelji u Europskoj uniji.

Više od pet milijuna Europljana s intelektualnim teškoćama i njihovih obitelji još uvijek se suočava s diskriminacijom i isključivanjem iz društva. Često im se uskraćuje pravo glasa, političko sudjelovanje ili uključivanje u društvo. Loše postupanje i uskraćivanje prava nastavljaju se u velikim razmjerima u Europskoj uniji.

Manifest u cijelosti pročitajte OVDJE.

Peti modul edukacije New Path to Inclusion

10 Logotip New PathDana 25. i 26. ožujka 2014. godine, UPI u suradnji s Validusom, organizirao je peti modul edukacije o osobno usmjerenom planiranju u okviru europskog projekta „New Path to Inclusion Network”. U edukaciji su sudjelovali predstavnici udruga, Centra za rehabilitaciju Zagreb, Centra za rehabilitaciju Stančić te korisnici programa organiziranog stanovanja UPI sa svojom podrškom.

Cilj ovog modula bio je upoznati se i razumjeti proces MAPA (eng. MAP – Making Action Plans) i PUT (PATH – Planning Alternative Tommorow with Hope) kao ključnih alata za osobno usmjereno planiranje. Sudionicima je objašnjen proces MAPA u šest koraka pomoću koje se dolazi do opisa sposobnosti, vrlina i jakih strana u osobi. Također im je objašnjen i proces PUT u osam koraka kojim se oslikava najpoželjnija budućnost kojoj osoba teži te se postavljaju mogući ciljevi za postizanje te budućnosti.

Potom su sudionici bili podijeljeni u dvije grupe u kojima su se provele vježbe grafičkog prikazivanja procesa MAPA i PUT kako bi bolje praktično razumijeli ove alate. Od ključne važnosti bio je odabir facilitatora procesa, grafičkog facilitatora te fokus osoba koje su bile spremne podijeliti svoj život i vizije budućnosti sa pojedinom grupom kroz ova dva alata te samim time pokušati postaviti ciljeve za ostvarivanje vlastitih vizija budućeg života kojima teže. U ugodnoj atmosferi sudionici su imali priliku razmijeniti stajališta i razmišljanja o temi modula te podijeliti najzanimljivije trenutke tijekom provedbe oba procesa. Edukaciju su vodile Bojana Rozman i Slavenka Martinović, stručne suradnice Udruge za promicanje inkluzije.

Ovim modulom završena je inkluzivna edukacija iz osobno usmjerenih pristupa unutar europskog projekta „New Path to Inclusion Network” te zahvaljujemo svima na sudjelovanju.

http://www.personcentredplanning.eu

 

 

 

Izvještaj Europskog odbora za sprječavanje mučenja…

Europski odbor za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) objavio je 18.03.2014., izvještaj o svom nedavnom periodičkom posjetu Hrvatskoj u rujnu 2012. godine dostupan OVDJE.

Osim na ustanove zatvorskog sustava, izvještaj se osvrnuo i na uvjete u jednoj psihijatrijskoj bolnici kao i na dva doma socijalne skrbi.

Izvještaj o posjetu kao i odgovor Vlade Republike Hrvatske postao je javan na zahtjev hrvatskih vlasti te je dostupan na internetskoj stranici CPT-a: www.cpt.coe.int.

 

Četvrti modul edukacije „New Path to Inclusion Network“

10 Logotip New PathDana 17. i 18.02.2014. godine, UPI u suradnji s Validusom, organizirao je četvrti modul edukacije o osobno usmjerenom planiranju u okviru europskog projekta „New Path to Inclusion Network“. U edukaciji su sudjelovali predstavnici udruga, Centra za rehabilitaciju Zagreb, Centra za rehabilitaciju Stančić te korisnici programa organiziranog stanovanja UPI sa svojom podrškom.

U četvrtom modulu sudionici su se upoznali s osobno usmjerenim evaluacijskim izvještajima i evaluacijskim sastancima. Razgovaralo se o alatima osobno usmjerenog razmišljanja koji su se koristili u razvoju osobnih usluga u Velikoj Britaniji. Sudionici su učili o tome kako su se koristili osobno usmjereni evaluacijski sastanci za planiranje trenutne podrške za osobu. Upoznali su se s facilitiranjem evaluacijskog sastanka, učili o razlikama između osobno usmjerenog evaluacijskog izvještaja i osobno usmjerenog planiranja. Imali su, također, priliku uključiti se u demonstriranje osobno usmjerenog evaluacijskog izvještaja. Potom su za vježbu odradili dva osobna evaluacijska izvještaja podjelom u dvije grupe i nakon toga razmijenili svoja iskustva sa svima u grupi.

Edukaciju je vodila Julie Lunt – trener u projektu „New Path to Inclusion Network“ iz Velike Britanije u suradnji sa Bojanom Rozman i Slavenkom Martinović, stručnim suradnicama Udruge za promicanje inkluzije. http://www.personcentredplanning.eu

Praktični vodič za proizvodnju u plastenicima

Udruga za promicanje inkluzije pripremila je “Praktični vodič za pokretanje i upravljanje plastenicima za potrebe osoba s intelektualnim teškoćama” (“A Practical Guide to Establishing and Operating Greenhouses for People with Disabilities ”) uz podršku Open Society Foundations Mental Health Initiative.

Vodič je na engleskom jeziku i sadrži detaljne savjete i alate kako bi se nevladinim organizacijama pomoglo u pokretanju projekata i upravljanju proizvodnjom u plastenicima. Pored detaljnih uputa i korisnih savjeta, vodič također donosi i studiju slučaja o plastenicima koje je izgradio i u kojima upravlja Centar za inkluziju i socijalne usluge Bjelovar.

Stručnjaci Centra za inkluzivne radne akivnosti pružili su tehničku pomoć u planiranju, provedbi i praćenju spomenutog projekta te sudjelovali u izradi Vodiča.

Bjelovar i Grubisno Polje rad u plastenicima

A Practical Guide to Establishing and Operating Greenhouses for People with Disabilities

Template – Savings and Income

Template – Expenditures