Kad kažemo institucija, obično pomislimo na neku zgradu izvan grada — s portom, puno soba, jednom zajedničkom dvoranom za jelo. Međutim, institucija je zapravo način razmišljanja. Foucault bi s grčem u želucu, ali elokventno u njegovom stilu, dao sljedeću definiciju institucije: oblik moći koji se ne vidi, ali nas oblikuje. Ne kažnjava nas, ali nas raspoređuje, smješta, kategorizira. Čini sve da zadržimo formu, da budemo “pod kontrolom”.

U Hrvatskoj su institucije za osobe s invaliditetom još uvijek mjesto u koje društvo polaže svoju “brigu”. I to ne zato što ne postoji bolja opcija — nego zato što nas ta opcija obvezuje. U zajednici se ne možeš sakriti iza sustava. Moraš biti tu. Gledati. Slušati. Biti odgovoran. Sudjelovati. Suegzistirati na jednak i dostojanstven način.

U instituciji, odgovornost je razlomljena na katove, smjene i pravilnike. I zato se baš tamo često događa najviše onoga o čemu se najmanje priča. Fizičko nasilje. Zanemarivanje. Oduzimanje slobode. “Za njihovo dobro.”

Institucije nisu tihe zato što je u njima mirno — nego zato što su zvukovi iza zidova svedeni na šapat. Šapat koji nitko ne želi čuti.

I možda je najteža misao ova: ne održavamo institucije zato što ne znamo bolje. Održavamo ih zato što nas štite — ne od osoba koje tamo žive, nego od nelagode koju bismo morali proći da kao društvo preuzmemo odgovornost. Ne momentalnu. Kontinuiranu i razvijajuću odgovornost.

Znam, sada sam vas sve kolektivno isprozivala. Ne vas. Nas. I sebe. I svoju prijateljicu. I svog susjeda. I vašeg susjeda. Da, i vas. Ipak. Ljudski je. Strah od nepoznatog, naivna, ali neprekinuta vjera u to da će sustav proizvesti nešto dobro. Rade na tome, mislimo. U procesu je, kažemo si tiho kad god vidimo bilo koji iole optimistični naslov u novinama. Sustav nam to nudi – na velikim simboličkim plakatima diskursa vrišti; „Bojite se što će se dogoditi s Vašom djecom kada Vas ne bude? Ne brinite se! Zbrinut ćemo ih.“ Najvidljiviji su. Puno više vidljivi od onih koje na malim A4 papirima vješaju obavijesti o recimo usluzi organiziranog stanovanja. Naravno, govorim u metaforama. Ne postoje ni plakati ni papiri. Postoje razgovori, postoje mediji i informacije koje pokušavaju probiti zidove s jedne strane, a s druge strane one koje sam zid tvore.

Studeni 2024. Rijeka. Komad pizze. Tragedija. Rečenica: „Događa se.“. Netaktična, ali (pazite sad ovo) istinita. Zaista se događa. Premotavamo priču na 2 tjedna kasnije. Medijski prostor vrišti rečenicom DOGAĐA SE. Državna je tajnica na nišanu svih snajpera u državi. A što je s onim dječakom i onom „sobom za hlađenje“? Aha, da. Malo smo to smetnuli s uma. Ili s naslovnica.

Ipak, među organizacijama koje se bave sličnom problematikom, nastavlja se rasprava. Zapravo, nastavljaju se monolozi. Većina ih ne razgovara međusobno već svoj glas upućuju u bespući internetskih objava. Što je glavni prijedlog? Više institucija – jer da ih ima više, kadar u ovima koji postoje ne bi bio toliko opterećen i, kako se kaže: problem solved! Nije li pomalo paradoksalno rješenje tražiti na istom mjestu gdje je problem i nastao? Ne postoji li čak i neka izreka koja se mahom koristi na motivacijskim internetskim sličicama, a povezuje se i s filozofijom velikog indijskog epa Bhagavadgīte? Nešto kao “ne možeš se izliječiti na mjestu koje te slomilo”. Mi to uporno pokušavamo. To me pak asocira na drugu izreku koja je zapravo Einsteinova definicija ludila; ludilo je ponavljati istu stvar ispočetka i ispočetka i očekivati drugačiji rezultat. No, dobro. Pustimo izreke.

Možda je vrijeme da priznamo: institucionalizam nije puka arhitektura — to je inercija. Lijeno povjerenje u postojeće, čak i kad to postojeće proizvodi patnju. Ne zato što želimo loše, već zato što nas nitko ne uči kako izgleda dobro. Sustav nam ne nudi slike dostojanstvenog života u zajednici, ali još više — sustav nam ne nudi ni stvarnu sliku života u institucijama. Ne prikazuje svakodnevicu osobe s invaliditetom, ni onu s podrškom u zajednici, ni onu bez slobode u ustanovi. Životi u institucijama ostaju nevidljivi — skriveni iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti, daleko od novinskih naslova. Ne zato što nisu dovoljno dramatični, već zato što su previše stvarni. Previše bolni. Neugodna istina za društvo koje želi vjerovati da “brine”. Upravo zato što te slike ne postoje u javnom prostoru, institucije nastavljaju opstajati kao neutralna rješenja — jer kad nešto ne vidiš, lakše ga je opravdati. I puno je lakše nego poljuljati i propitkivati status quo.

I to nije slučajno. Jer kad ti netko kaže da će ti dijete “biti zbrinuto”, ne pitaš kako. Ne pitaš gdje. Ne pitaš s kim. Jer si umoran. Jer si sam. Jer ti sustav nikada nije ponudio drugu opciju, osim one koja se zove odustajanje – zamaskirano u skrb.

Ono što nedostaje nije samo nova usluga, guranje postojeće usluge, novi pravilnik, novi projekt. Ono što nedostaje je volja da promijenimo temeljnu postavku: da osobe s invaliditetom nisu teret koji treba premjestiti i zbrinuti, nego osobe koje trebaju podršku da žive s nama – ne odvojeno od nas. A onda i korak dalje, zamislite, da su to osobe koje zajednici mogu doprinijeti.

I sada dolazimo do možda najvažnijeg pitanja: što točno branimo kad branimo institucije? Ideju da je netko „drugi“ odgovoran? Iluziju da netko drugi zna bolje? Ili jednostavno vlastiti mir pred složenošću zajedničkog života?

Jer zajednica nije romantična ideja. Ona je zahtjevna. Traži aktivan trud. Ali je stvarna. I moguća. Ako se usudimo zamisliti društvo u kojem odgovornost ne znači kontrolu, nego odnos – onda tek, možda, možemo reći da brinemo.

Dakle, dok mediji ponekad zgrabe priliku da prenesu vijest o skandalu ili tragediji unutar institucija, te se priče brzo zaboravljaju, zamijenjene novim, senzacionalnim naslovima. A s njima, zaboravljaju se i životi o kojima su pisale. Ti životi ne postaju dio šireg društvenog dijaloga, ne potiču trajne promjene, već ostaju zarobljeni unutar zidova, nevidljivi i nečujni, osim u trenucima krize. Zato je ključno prepoznati da obrana institucija nije samo obrana sustava, već obrana naše kolektivne nespremnosti da se suočimo s realnošću tih života, te da preuzmemo odgovornost za njihovu kvalitetu i dostojanstvo.

I zato, kad sljedeći put netko kaže „institucije su nužne“, možda treba samo tiho pitati: „Za koga točno?“