Što vas čini vama? Tko ste vi? Koji su dijelovi vas koji čine vaš identitet? Nacionalnost, vjeroispovijest, spol, rasa, ekonomski status, društveni status… Usudit ću se pretpostaviti da biste se uvrijedili ako bi vas netko gledao isključivo kroz prizmu jednog od toga. Primjer. Vi ste osoba koja zarađuje xy iznos mjesečno i to je sve što me zanima o vama i u mojim očima ste to vi. Samo to. Ne zanima me ništa drugo. Nije baš ugodno, jel’ da? E pa, zakoni rade upravo to. Jedan aspekt identiteta je bitan za određene odredbe zakona. Invaliditet, imovinsko stanje. Zbog toga vam ovaj puta predstavljam koncept intersekcionalnosti. Predstavila ga je prva Kimberlé Crenshaw 1989.godine. Njezina analiza, sadržana u radu ‘Demarginalizing the Intersection of Race and Sex’, pokazuje da se pojedinci s višestrukim identitetima suočavaju s jedinstvenim oblicima diskriminacije koji nisu vidljivi kada se analizira samo jedan aspekt. Da vas ne zamaram samim istraživačkim radom, ukratko ću vam prenijeti kako ga je ona predstavila tijekom Ted Talka na tu temu. Naime, Crenshaw se bavila rasom i spolom. Konkretno, Afroamerikancima koju su na radnim mjestima bili diskriminirani i ženama koje su na radnim mjestima bile diskriminirane. Međutim, je iznijela sljedeći problem. Kada je istraživala zapošljava li određeni sektor Afroamerikance, odgovor je bio – da, naravno. Muškarci afroameričkog porijekla su zapošljavani u organizacijskim jedinicama. Kada je postavila pitanje o zapošljavanju žena, odgovor je opet bio – da, naravno. Žene se zapošljavaju na administrativnim pozicijama. Mali „spoiler“; te su žene bile bjelkinje. Gdje se pojavio problem? Kada se postavilo pitanje o ženama afroameričkog porijekla, s druge je strane nastala tišina. Kada su se dva aspekta spojila u jedan, postao je vidljiv problem koji nije bio vidljiv kroz samo jedan aspekt. Crenshaw je iskoristila, ako se mene pita, jednu vrlo zgodnu metaforu. Pozvala je publiku da zamisli križanje dvije ceste. Jedna cesta predstavlja jedan aspekt identiteta, druga drugi. Ako vam se nešto dogodi, hitna će pomoć doći ako se nalazite na jednoj od tih cesta. Ali neće znati što učiniti ako se nalazite na križanju.
Zašto o ovome govorim? Ne, ne govorim o problemu Afroamerikanki. Ovaj je problem vrlo aktualan u svim zakonima diljem svijeta, pa i Europe. Zakon nema tendenciju prepoznavati intersekcionalnost. U kontekstu socijalne skrbi u Hrvatskoj, ova teorija postaje posebno relevantna. Ja ću se fokusirati na zakonske odredbe o organiziranom stanovanju i inkluzivnom dodatku.
Inkluzivni dodatak zamišljen je kao financijska potpora koja omogućava socijalno uključivanje i osnaživanje najugroženijih – osobito osoba s invaliditetom koje imaju poteškoće u samostalnom zadovoljenju osnovnih životnih potreba i potpunijoj uključenosti u zajednicu. Ali, zakonodavni okvir, kako je definiran izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi, propisuje da korisnici usluga smještaja ili organiziranog stanovanja nemaju pravo na inkluzivni dodatak. Na primjer, prema članku 25 Zakona o socijalnoj skrbi (NN 157/2013) i izmjenama iz članka 121 (stavak 3), visina novčanih beneficija se prilagođava tako da korisnici organiziranog stanovanja ne dobivaju puni iznos dodataka.
S druge strane, Zakon o socijalnoj skrbi u članku 25 jasno definira prava u sustavu socijalne skrbi, a specifični kriteriji za dodjelu naknada dodatno potvrđuju da se korisnici organiziranog stanovanja ne tretiraju jednako. Time se u praksi ostvaruje sljedeće: osoba koja je privatni korisnik organiziranog stanovanja – a time ima i bolji imovinski i financijski status – može ostvariti pravo na inkluzivni dodatak, dok one s lošijim imovinskim uvjetima, koje primaju standardnu uslugu organiziranog stanovanja, ostaju isključene.
Ovaj paradoks savršeno ilustrira kako, unatoč činjenici da su sve osobe s invaliditetom socijalno ranjive, zakoni dodatno diferenciraju pojedince prema vrsti potrebe za socijalnom uslugom i imovinskom statusu. Ponavljam: osoba s intelektualnim teškoćama koja, kao privatni korisnik organiziranog stanovanja, ima mogućnost samostalnog financiranja svog stanovanja ostvaruje pravo na inkluzivni dodatak. Drugim riječima, da napravimo obrat; osoba u organiziranom stanovanju koja je niskog imovinskog statusa je diskriminirana na više osnova identiteta. Zamislimo fiktivnu Ivanu, osobu s intelektualnim teškoćama koja živi u organiziranom stanovanju jer nema obiteljsku podršku niti financijske mogućnosti za privatni smještaj. Budući da se nalazi u sustavu socijalne skrbi, zakon joj uskraćuje pravo na inkluzivni dodatak, iako bi joj ta financijska potpora pomogla u pokrivanju osnovnih potreba i omogućila veće sudjelovanje u zajednici. S druge strane, fiktivni Marko, također osoba s intelektualnim teškoćama, ali s boljim imovinskim statusom, može si priuštiti privatno organizirano stanovanje i zbog toga ostvaruje pravo na dodatak.
Razlika između njih dvoje nije u stupnju invaliditeta, već u imovinskom statusu – i upravo zbog te kombinacije identiteta Ivana doživljava višestruku diskriminaciju. Invaliditet ju stavlja u ranjivu skupinu, zakon joj oduzima jedno pravo jer koristi određenu socijalnu uslugu, ali joj se dodatno uskraćuju prava zbog ekonomskog statusa i pravnih okvira koji ne uzimaju u obzir intersekcionalnost. Time se stvara ozbiljna kontradikcija između temeljne namjere dodatka – da potakne socijalno uključivanje najugroženijih – i stvarne primjene prava koja, u ovom slučaju, favorizira one s boljim imovinskim uvjetima.
Nadam se da primjećujete da ovakva situacija zahtijeva dublju refleksiju i prilagodbu zakonskih kriterija, kako bismo osigurali socijalnu pravdu i jednak pristup resursima za sve građane, bez obzira na kompleksnost njihovih identiteta. Bolji imovinski uvjeti ne smiju biti na vrhu piramide, koja će onda definirati na što osoba ima ili nema pravo – u praksi, često su upravo oni privilegirani. Integracija intersekcionalnog pristupa u zakonodavstvo omogućila bi potpuniju zaštitu prava najugroženijih, ne ograničavajući se samo na pojedinačne aspekte poput invaliditeta ili imovinskog statusa, već uvažavajući cjelovitost identiteta svake osobe.
U konačnici, dok europski zakoni, poput Direktive 2006/123/EZ, još uvijek pristupaju problemima diskriminacije analizirajući ih kroz prizmu samo jednog aspekta identiteta, primjer socijalne skrbi u Hrvatskoj jasno pokazuje koliko je nužno prepoznati i adresirati intersekcionalnost. Ona nije nepoznat pojam u RH. O intersekcionalnosti je govorila i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, upozoravajući nas da naizgled pozitivne izjave poput “Svi smo ljudi – ne vidim rasu” mogu biti opasne jer nas čine slijepima na bitne dijelove identiteta i višestruku diskriminaciju. Navodi kako hrvatski Zakon o suzbijanju diskriminacije sadrži elemente prepoznavanja višestruke diskriminacije (izvor: https://h-alter.org/ljudska-prava/3967/), no čini se da mnogi drugi zakoni ne odražavaju taj pristup. Na kraju, naše zakonodavstvo samo po sebi ima intersekcionalni problem – zaista smo napravili puni krug, zar ne?
Ova nas analiza podsjeća da prava ne mogu biti određena jednim, izoliranim aspektom identiteta. Stvarnost svakog pojedinca je složena mreža čimbenika koji se međusobno prepliću, a zakonodavni okvir mora to odraziti kako bi pružio pravu, sveobuhvatnu zaštitu. Ako nastavimo gledati samo na jedan aspekt, riskiramo da zakoni, umjesto da smanjuju nejednakosti, dodatno učvrste privilegije onih s boljim imovinskim uvjetima. Samo kada se intersekcionalnost u potpunosti integrira u zakonodavne procese, moći ćemo stvoriti sustav socijalne skrbi koji istinski služi svim građanima i osigurava da svaka osoba bude viđena u svojoj cjelovitosti.
Smatrajte ovo kao „teaser“ ove teme. Jer o njoj ćemo govoriti još puno puno više.