Od zatočenosti do zajednice u Hrvatskoj – intervju sa Judith Klein

Dodano od Webmaster

U ovom intervjuu Judith Klein, direktorica Inicijative za mentalno zdravlje Instituta otvoreno društvo, govori o petogodišnjoj suradnji s hrvatskom vladom na tranziciji ljudi s teškoćama iz dvije velike stacionarne ustanove – ili institucije – u stanovanje u zajednici uz podršku.

Kakav je donedavno bio život Hrvata s teškoćama?

U Hrvatskoj su, kao i drugdje, ljudi s intelektualnim teškoćama tradicionalno bili institucionalizirani. Premda su institucije možda imale dobrohotne nakane rehabilitiranja ljudi kako bi se oni mogli vratiti doma, one su u toj namjeri podbacile. Postale su skladištima za ljude, često omogućavajući plodno tlo za zanemarivanje i zlorabu.

Kao i u drugim dijelovima središnje i istočne Europe, život za osobe s intelektualnim teškoćama u Hrvatskoj značio je desetljeća izolacije, često i doživotne, u stacionarnim ustanovama, ili život u roditeljskom domu bez adekvatne podrške.

Za stanare ovih ustanova preseljenje u stanovanje u zajednici uz podršku znači oslobođenje od života potpune lišenosti. To znači da će moći odabrati što će se jesti za doručak, izlaziti, stvarati prijateljstava. To znači da ćemo vidjeti ljude za koje se nekoć smatralo da su beznadni kako rade na slobodnom tržištu rada; ljude koji u ustanovi nikada nisu govorili kako pjevaju u zboru. To znači normalan život, život kojeg svi uzimamo zdravo za gotovo.

 

Kako je započeo Vaš rad u Hrvatskoj?

Nakon rata u bivšoj Jugoslaviji postali smo aktivni u Hrvatskoj, namjeravajući pomoći izgradnji otvorenog društva. Inicijativa za mentalno zdravlje započela je s traženjem mogućih partnera opredijeljenih za reformu, koji shvaćaju da institucionalizacija nije rješenje za ljude s teškoćama, da je potrebna podrška unutar lokalnih zajednica.

Susreli smo se s izvjesnom sumnjom: zašto bi stranci došli ovdje? Koja je naša motivacija u zastupanju inkluzije? Trebalo nam je dvije godine da nađemo prave suradnike. Profesorica Borka Teodorović bila je prva osoba koju sam upoznala a koja je imala jasnu viziju da ljudi s intelektualnim teškoćama imaju pravo na život u zajednici. Podržali smo ju u osnivanju nove organizacije, Udruge za promicanje inkluzije. Tijekom vremena, UPI je postala katalizator stvaranja kapaciteta zajednice za pružanje podrške i procesa deinstitucionalizacije u Hrvatskoj.

 

Što proces deinstitucionalizacije uključuje?

Ključ je u riječi „proces“! Deinstitucionalizacija je složen napor koji cilja na demontiranje institucionalnog sustava, dok se istodobno razvijaju alternativne službe unutar zajednice. Istinska politička volja ključna je za uspjeh procesa. Stvarna sustavna reforma koja rezultira kvalitetnim službama u zajednici zahtijeva intenzivnu obuku i realokaciju osoblja ustanova. Ona također uključuje rad s korisnicima ustanova kako bi shvatili što oni žele, kako žele živjeti, te kako bi im se pružila adekvatna podrška da željeno i postignu.

Da bi deinstitucionalizacija bila održiva, država mora preusmjeriti sredstva s ustanova na nove službe u zajednici. Dok je u konačnici država ta koja financira službe u zajednici, u prelaznom razdoblju kada djeluju i ustanove i nove službe, potrebna su određena dodatna sredstva kojima će se premostiti razdoblje transformacije,

 

Kako se razvila vaša suradnja s vladom?

Socijalne službe, na koncu, odgovornost su države. Tako smo prve službe stanovanja uz podršku razvijali u bliskoj suradnji s Ministarstvom socijalne skrbi. Ustrajno smo nastojali tijekom dvije godine uvjeriti ovo ministarstvo da se složi s pilot programom službi u zajednici. To je obuhvaćalo mjesečne sastanke i trajni pritisak na ministarstvo.

Premda tada u zakonodavstvu nije bilo ovih novih službi, ministarstvo se od samog početka složilo da plati dio troška. Neprestano smo nastojali uvjeriti ministarstvo da financira program u potpunosti. Znali smo da riskiramo i da bi taj napor mogao propasti. Ali nakon tri godine program stanovanja u zajednici bio je potpuno financiran od strane države i postao dijelom hrvatskog sustava socijalne skrbi.

 

Premda je deinstitucionalizacija u Hrvatskoj prilično poodmakla, koji se izazovi nalaze pred njom?

Uglavnom se susrećemo s izazovom i otporom dvije skupine ljudi: osoblja koje već godinama radi u ustanovama i malog broja roditelja i skrbnika.

Ovaj proces tjera osoblje da se suoči s vlastitim predrasudama o sposobnostima korisnika i da preispitaju davno uspostavljenu praksu. Neki ne mogu zamisliti svoje uloge u različitom sustavu. Roditelji se često plaše da će se njihovo dijete teško snaći u zajednici. Sve ove godine, njihovo je dijete njegovalo osoblje koje se sada odupire premještaju, što pojačava njihove strahove.

Stoga nastojimo povezati roditelje onih koji žive u zajednici s roditeljima koji se odupiru, pozivajući skeptične roditelje i osoblje da posjete stanove u zajednici i koristeći video kako bi dokumentirali život u zajednici. Također radimo s ministarstvom kako bi oblikovali jasnu i ciljanu javnu kampanju o tome što program uistinu nudi.

U krajnjem, naš je cilj osigurati nastavak reforme. Naša je strategija pružiti podršku drugim ustanovama socijalne skrbi koje se žele transformirati u pružatelje usluga stanovanja u zajednici. Ideja je da kvalitetne službe u zajednici budu alternativa institucijama širom zemlje, čime bi se ostvarila sveobuhvatna reforma. Težimo u ovom jedinstvenom političkom trenutku dostići točku nakon koje nema povratka na staro.

 

Što drugi zagovaratelji ove ideje i vlade mogu naučiti iz ovog primjera?

Naučili smo da za sve postoji pravo vrijeme; da kao donatori i zagovaratelji ideje trebamo biti dovoljno agilni kako bi omogučili fleksibilnost u financiranju, da se ne trebamo plašiti promjene taktike i da istodobno koristimo više taktika; da sa nekim stvarima trebamo prestati dok se na druge, koje dobro funkcioniraju, trebamo više usmjeriti.

U ovome je radu jedna stvar sigurna: ključni su pravi partneri. Tražimo hrabre ljude, voljne da se angažiraju u zadaći koja se čini zastrašujućom, čak i nemogućom. I onda mi stanemo iza njih. Rad u Hrvatskoj naučio me koliko je važno ne predati se u ovoj napornoj bitci – jer i mali izgledi i dalje mogu voditi k preobražavajućem napretku u životima ljudi.

 

Originalni tekst na engleskom jeziku možete pronaći OVDJE