U tiskanom izdanju Jutarnjeg lista od subote, 24. veljače 2018., u tjednom prilogu Magazin, objavljen je članak novinarke Kristine Turčin pod naslovom: Kako je propala deinstitucionalizacija skrbi za osobe s posebnim potrebama. Istovjetni članak, ali pod naslovom: Krah ideje premještanja ljudi s posebnim potrebama iz domova u stanove ‘Jedan je korisnik skočio s balkona, drugi je potegnuo nož na sustanara …’, objavljen je na portalu Jutarnjeg lista u nedjelju, 25. veljače 2018.
Budući da se u navedenom članku u nekoliko navrata spominje Udruga za promicanje inkluzije kao netko tko je vršio pritisak na javnost i nadležno ministarstvo da se krene u neplanski proces deinstitucionalizacije, svjesni da novine prodaju ”bombastični” naslovi, a radi točnog i istinitog informiranja javnosti, slobodni smo iznijeti nekoliko nepobitnih činjenica.
”Pravo svih osoba, uključujući i osobe s invaliditetom, posebice osoba s intelektualnim teškoćama nije privilegija odabranih, dar ili rezultat samilosti, koji je još uvijek nažalost prisutan u našem društvu, već je pravo na život u zajednici osoba s invaliditetom jedno od temeljnih ljudskih prava” za koje se zalaže i ministarstvo nadležno za socijalnu skrb (izvor: www.mdomsp.hr).
Omogućavanje ovog prava nije stvar izbora niti nečije dobre volje, nego je obveza Republike Hrvatske kao socijalne i pravedne države ravnopravnih i jednakovrijednih građana.
Ta obveza je prepoznata još 1997. donošenjem prvog hrvatskog Zakona o socijalnoj skrbi te započinjanjem prve deinstitucionalizacije osoba s intelektualnim teškoćama kroz suradnju nadležnog ministarstva, državne ustanove Centra za rehabilitaciju Zagreb i Udruge za promicanje inkluzije.
Nakon toga su slijedile brojne studije, zajam Svjetske banke, analize troškova i koristi koje je radilo nadležno ministarstvo da bi se u konačnici usvojio Plan deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj 2011. – 2016. (2018.) te izradili operativni planovi s točno određenim aktivnostima i vremenskim rokovima.
Za tu svrhu osigurana su i milijunska sredstva ne samo iz pretpristupnih fondova nego i u Europskom socijalnom fondu te još jedan zajam Svjetske banke namijenjen modernizaciji sustava socijalne skrbi. Angažirani su konzultanti Svjetske banke da vodstvu ustanova pomognu u izradi individualnih planova transformacije. Osnovan je Nacionalni tim za planiranje, upravljanje i koordiniranje provedbom procesa transformacije i deinstitucionalizacije domova. Operativni plan, koji je donijelo ministarstvo nadležno za socijalnu skrb, obuhvaća primarno 32 doma kojima je osnivač Republika Hrvatska, od kojih je 18 domova za osobe s invaliditetom. Predstavnici svih domova su kroz europski projekt nadležnog ministarstva Podrška sustavu socijalne skrbi u procesu daljnje deinstitucionalizacije socijalnih usluga educirani i pripremljeni za uključivanje u proces transformacije i denstitucionalizacije.
Nadležno ministarstvo je, sukladno odluci Vlade Republike Hrvatske, napravilo i analizu poslovanja domova socijalne skrbi čiji je osnivač RH i decentraliziranih domova za starije i nemoćne čiji su osnivači jedinice regionalne samouprave i Grad Zagreb, te se u skladu s time provode i operativni planovi deinstitucionalizacije i transformacije domova.
Svjesni činjenice da proces transformacije iziskuje dodatna sredstva jer niti jedna država nije dovoljno bogata da paralelno financira dva sustava (postojeći stacionarni i novi u zajednici), tadašnje Ministarstvo socijalne politike i mladih osiguralo je dodatna bespovratna sredstva za prelazak s institucionalne skrbi na pružanje usluga u zajednici. Projektom, čiji su potpisnici Institut Otvoreno društvo te nadležno ministarstvo, su osigurana i sredstva za obrazovanje radnika koji će raditi u službama podrške u zajednici kao i za pripremu korisnika te njihovih skrbnika na preseljenje u zajednicu.
Samo u ovom trenutku je za podršku daljnjem procesu deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi te širenje mreže socijalnih usluga u zajednici dostupno oko 180 milijuna kuna odnosno 28 milijuna eura bespovratnih sredstava u okviru Europskog socijalnog fonda, a za čiju uspješnost provedbe odgovara Ministarstvo za demografiju, obitelji, mlade i socijalnu politiku. Navedena sredstva ”neće se dodjeljivati za održavanje domova za intenzivnu i dugoročnu institucionalnu skrb i/ili za nove oblike dugoročne institucionalne skrbi” (OP Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020., izvor: www.esf.hr).
Sve to govori da je deinstitucionalizacija bila pomno planirani proces koji se intezivnije, kroz transformaciju državnih domova počeo provoditi tek od 2013. godine da bi potom, nakon nacionalnih izbora, bila zaustavljena njegova provedba, čemu svakako pridonosi negativna percepcija javnosti o ovom procesu podupirana neučinkovitosti i netransparentnosti Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
I sada se, sa petnaestak godina zakašnjenja, kroz seriju novinskih članaka o nedopustivim uvjetima unutar jedne stacionarne ustanove otvara ”Pandorina kutija problema u sustavu socijalne skrbi”. Samo otvaranje te Pandorine kutije ne vidimo kao problematično, jer na sramotno loše uvjete u ustanovama u koje se smještaju odrasle osobe s intelektualnim i psihosocijalnim teškoćama već nas godinama upozoravaju obitelji smještenih osoba ali i brojne međunarodne organizacije za ljudska prava. Umjesto da se konačno suočimo sa stvarnosti i odmaknemo od ovog segregirajućeg oblika skrbi, neodgovornim se novinarstvom pod upit stavljaju službe podrške u zajednici koje jedine mogu osigurati da ovi ljudi nakon desetljeća izolacije ostvare svoje temeljno ljudsko pravo na život u zajednici.
Iako službe podrške u zajednici danas više nisu alternativa nego obveza i prioritet, mi danas kroz medije ponovno preispitujemo temeljno ljudsko pravo svakog pojedinca na život u zajednici, dok nadležno ministarstvo svojom šutnjom daje svoj blagoslov.
I umjesto da napustimo ”brod koji tone”, zabrinuti smo nad sudbinom onih koji su plaćeni za pružanje ”pomoći u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i podršku pojedincu, obitelji i skupinama, u svrhu unapređenja kvalitete života i osnaživanja korisnika u samostalnom zadovoljavanju osnovnih životnih potreba te njihovog aktivnog uključivanja u društvo” (članak 3. Zakona o socijalnoj skrbi).
Činjenica je da problemi postoje. Ali oni će i postojati sve dok smo mišljenja da su institucije za “neke“ ljude jedini mogući oblik skrbi i dok se prvenstveno brinemo o pravima i uvjetima rada službenika sustava a ne osoba koje koriste usluge tog sustava i zbog kojih sustav postoji.
Nisu ”ogromni troškovi održavanja stambene zajednice” nego su ogromni troškovi održavanja već prevaziđenog državnog sustava pružanja socijalnih usluga.
Navodi se da su neupitni rezultati Udruge za promicanje inkluzije, ali se nitko ne pita kako je moguće da ista ta udruga već godinama sa znatno manje sredstava pruža kvalitetnu uslugu u zajednici.
”Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o … socijalnom podrijetlu, rođenju, … društvenom položaju ili drugim osobinama.
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.”
Čitajući ove odredbe Ustava Republike Hrvatske dolazimo do zaključka da je jedini krimen osoba s invaliditetom to što svojim bivstvovanjem remete javni moral i zdravlje te ih zbog zaštite sloboda i prava nas prosječnih treba smjestiti u objekte čija je svrha u njima smještenim osobama oduzeti slobodu i ograničiti prava. A zbog činjenice da nisu u penalnom sustavu, ti se objekti ne nazivaju zatvori nego domovi socijalne skrbi.
Dom nije objektivan nego subjektivan pojam.
Dom je zajednica u kojoj smo okruženi ljudima kojima je stalo do nas.
